W. J. T. Mitchell – o vizualnoj kulturi i ikonologiji

O našoj se suvremenoj kulturi često govori kao o vizualnoj kulturi, a vid se naglašava kao primarno osjetilo. Međutim, školski je sustav, od samog početka, orijentiran razumijevanju književnosti te verbalnoj analizi, a vizualna kultura i umjetnost kao jedna od njenih manifestacija ostaju ispušteni iz sustavnih pristupa. Kakav je Vaš stav o ovom pitanju?

Ne mislim da je sadašnjost, suvremeni svijet, jedinstveno vizualan i vizualan po prvi puta. Mislim da su ljudska bića oduvijek živjela u vizualnim kulturama različitih vrsta, koristeći slike i medijske spektakle, predstave, dekorirajući tijelo, svoje nastambe…. Ne bih rekao da smo sada vizualni, a da u renesansi nismo bili, ili da australska kultura nije bila vizualna kultura. Mislim da je to univerzalno. Dakle, ako se pitanje usmjeri na sadašnjost, mislim da bi bilo potrebno sagledati odnos književnosti, verbalnog diskursa i jezika općenito prema vizualnom. Često se pojavljuje strepnja da ljudi ne čitaju dovoljno. Znam kad sam bio dijete, strašno se negodovalo zbog pojave stripova za koje se mislilo da su destruktivni za pismenost, da ljudi, djeca, trebaju čitati knjige u kojima nema slika, da slike na neki način ometaju u vrlo važnoj stvari, a one se nalaze u riječima. Stoga mislim da se specifični fenomen poput ovog, obraćanje od jezika prema slikama, može pronaći u bilo kojem trenutku, pa ne bih generalizirao sadašnjost kao jedinstveno vizualnu.


Što je s školskim sustavom? Mislite li da postoji opći nedostatak nastave o tome kako razumjeti slike? Vi ste često govorili o vezi između čitanja književnosti i čitanja slika, te o postojanju slika unutar teksta kao i pisanih poruka unutar slika….

Da, mislim da je to važno pitanje. Postoji pogrešno shvaćanje da su slike transparentne, da nije potrebno držati lekcije kako bi ih se trebalo čitati – na koncu, tu je slika patke, tu je slika zeca, što se više o tome može reći? Zato smatram da je vizualna pismenost jako važna, da uvijek postoji nešto više što se može reći. Slike način nagovaranja i stoga ih je potrebno istraživati pa je važno da ljudi ne uče samo čitati, već i vidjeti kritički, gledati slike. Na primjer u oglašavanju slike nagovaraju da trebate ovo, morate imati ovo, želite ono. Bez kritičkog pristupa ovim slikama, lako je manipulirati.


Ikonologija se bavi kontekstualizacijom slika, pozadinama i ideologijom. Ako opća javnost nije upoznata s mehanizmima koji su uključeni u produkciju slika, da li se ona lako podvrgne različitim manipulacijama te koja bi, u ovom kontekstu, bila uloga povjesničara umjetnosti?

Mislim da povjesničari umjetnosti imaju i te kako središnju ulogu u proizvodnji kritičkog stava prema slikama, da trebaju razvijati tehnike koje idu izvan remekdjela povijesti umjetnosti prema masovnoj kulturi, medijima, osobito političkim slikama, te mislim da slike o kojima bi oni trebali pričati nisu samo vizualne, nego i verbalne slike, posebno metafore koje su vrlo moćne. Na primjer, u SAD-u je prisutna metafora koja je nakon 11. rujna 2001. preuzela nacionalnu svijest – poznata je kao rat protiv terorizma, što je doslovno besmisleno. Ne možete voditi rat protiv terorizma, to je kao da vodite rat protiv nervoze ili tjeskobe, dakle to je rat protiv emocije, no to je ujedno i slika koja je metafora koja je odredila vladine akcije, vojne akcije i popularna vjerovanja.

U svojoj ste akademskoj karijeri inzistirali na interdisciplinarnosti – predajete književnost, povijest umjetnosti, vizualnu kulturu, film i medijske studije. Što smatrate važnim iz aspekta podučavanja, ali i iz aspekta istraživanja ovih disciplina?

Mislim da je prva stvar skepticizam prema primljenim idejama, uvijek inzistirati na pitanju zašto, drugim riječima, kultivirati gotovo naivni stav u kojem se ne uzima na vjeru ono što je prezentirano, već se propituje. Dok sam odrastao volio sam priču o Carevom novom ruhu, gdje su svi hodali i govorili kako car ima divnu odjeću, da bi konačno jedno dijete iskoračilo i reklo 'Ne, car je gol!'. Mislim da je to prva stvar koja čini dobro istraživanje, jednostavno postaviti osnovna pitanja. Zatim slijede, naravno, uobičajene stvari, stvari koje se moraju naučiti, moraju se doznati namjere, a također ponekad i ono nenamjerno u stvarima koje ljudi rade, potrebne su povijesne informacije, kontekstualne informacije, potrebno je razumijevanje tehnologija kojima cirkuliraju znanje i informacije, a posebno slike. Te tehnologije su se drastično promijenile u našem vremenu, a ja se uvijek trudim biti u toku s novim razvojima.

Čitala sam da ste tehnofil.

Aha, jesam. Pa, ja sam tehnofil, ali nesposoban tehnofil. Tako da uvijek učim nešto novo o svom telefonu koji je puno pametniji od mene.


Tema ove konferencije je Ikonologija na raskršću? Kako vi vidite ovu prekretnicu, osobito u kontekstu krize koja se događa gotovo na svim razinama suvremenog društva? Humanistika se suočava s izazovima posvemašnje komercijalizacije i inzistiranja na neposrednoj proizvodnji kapitala. Da li ovi opći trendovi utječu i na specifičnu znanstvenu disciplinu kao što je ikonologija?

Da, mislim da ikonologija participira u krizi suvremene kulture. Jedno od alarmantnih kretanja koje vidim u suvremenom visokom obrazovanju na sveučilištima je vjerovanje da su humanistika i proučavanje kulture, proučavanje simbola, vrsta luksuza. To nam zapravo ne treba, ono što nam treba je više inženjera, matematičara, znanstvenika i naravno biznismena, onih koji zarađuju. No za mene sve se ove discipline trebaju sagledati u kontekstu kulture i prirode istinskog ljudskog bogatstva, onoga što doprinosi ljudskoj sreći, razvoju. Što je dobro kojem težimo? To ne može samo novac; ne može biti samo moć nad okolinom. Mora biti nešto fundamentalnije od toga. A upravo time se bavi humanistika. Ikonologija se bavi proučavanjem slika unutar kulture, no također i unutar prirode, te važnosti da ih se shvati kritički, historijski. Zato je ona, po meni, sada na raskršću, djelomično uslijed pritiska koji dolaze u smislu 'pa ne trebamo studirati kulturu, humanističke znanosti su luksuz kojeg si ne možemo priuštiti.' Mislim da je velika pogreška i ako se to ne preokrene, narodi će doslovno potonuti u barbarizam, jer nitko se više neće brinuti o tome što je cilj ljudskog života.

Što se tiče ikonologije kao zasebne discipline, mislim da je došla do raskršća u svojoj ambiciji. Dugo vremena ikonologija je bila samo jedan od načina rada u povijesti umjetnosti, nasuprot stilistike, studiranja pojedinih slikara, kipara itd., no ja smatram da je ikonologija puno više od pod-discipline ili grane povijesti umjetnosti. Zapravo, mislim da je obrnuto – ikonologija je proučavanje slika u svim medijima, ona slijedi način na koji se slike kreću od, na primjer, televizije do filma, fotografije, do slikarstva, skulpture, sve do početaka slike ma gdje on bio, dakle kroz medije, a to uključuje i jezik. Stoga vjerujem da postoje slike u jeziku, kao što je osobito slučaj s figurativnim jezikom, a ikonologija proučava upravo to. Dakle, ona je ujedno i istraživanje osnovnih teorija o slikama, što su one, kako one djeluju na naš um, na naše tijelo i osjećaje, kako utječu na ono što znamo ili mislimo da znamo, tako da je za mene ona vrlo ambiciozna i velika disciplina koja seže sve od slike na pakiranju do slike svijeta.