Vojin Bakić: Svjetlonosne forme

Ime Vojina Bakića (1915. -1992.) nekoga će asocirati na njegova čuvenog Bika kojeg je autor oblikovao u raznim dimenzijama i materijalima. U velikom formatu, skulptura je bila prvo izložena na Venecijanskom bijenalu 1956, potom ispred jugoslavenskog paviljona Vjenceslava Richtera 1958. u Bruxellesu kada se Jugoslavija prvi puta predstavljala kao još mlada država na svjetskom sajmu (EXPO). Skulptura je odmah izazvala velik interes stranih stručnjaka te ju je Grad Antewrpen otkupio za park skulptura muzeja Middelheim u Antwerpenu, gdje se i danas nalazi, a uskoro i Grad Marl za istu namjenu. Pjesnike će Bakićeva skulptura Ivana Gorana Kovačića podsjetiti na spomenik Goranu i Vijenac koji se od 1971. dodjeljuje mladim nadama poezije svake godine u Lukovdolu, druge na sjajne aktove, torza, glave, a bit će i onih koji će se prvo sjetiti brojnih porušenih ili zapuštenih spomenika početkom 90-ih, kojima je bio autor, poput Kamenske, Petrove gore, Dotrščine, Bjelovara, Čazme...

Riječ je o umjetniku koji je ostavio i doslovno i metaforički monumentalne tragove na ovim prostorima. Oni koji su ga poznavali tvrde da je stvarao iz ideala i onda kada je kreirao narudžbe pod paskom ideologije. Nije dopuštao da mu išta utječe na umjetnički izričaj i razvoj te je tijekom pola stoljeća nastao opus koji plijeni inovativnošću, energijom, težnjom za istraživanjem, kako je sam rekao: 'Čar je svega u avanturi, u traženju, u tom je smisao čovjeka. Jer po utrtim stazama lako je hodati, ali, to nije riskantno, pa nije ni interesantno.'
 
Stoga je njegova prva retrospektiva (a valja napomenuti da ni za života nije mnogo izlagao i nije ga zanimala samopromocija) velik događaj za svijet umjetnosti i kulture. Osim najvažnijih radova, bit će izloženi i crteži, skice, makete spomenika, fotografska uvećanja, projektna i osobna dokumentacija, audio i filmska građa. Prvi puta, primjerice, javnost će moći vidjeti njegove studije i maketu za nikad realiziran zagrebački spomenik Titu. Kroz njegovo djelo istodobno se mogu iščitati i društveno-političke prilike u kojima je stvarao, ali i životna priča osebujnog umjetnika obilježena tragedijama iz obiteljskog života (npr. Spomenik strijeljanima u Drugom svjetskom ratu u Bjelovaru napravio je prema sjećanju na lik vlastita brata, jer ustaše su mu već na početku tzv. NDH strijeljali četvoricu braće) koja fascinira ne samo stručne krugove, nego i najširu publiku.

Nakon promjena koje su se u Hrvatskoj dogodile početkom 90-ih, naslijeđe iz vremena socijalizma bilo je zanemareno i potiskivano na marginu. Ono je postalo predmetom interesa tek nekolicine suvremenih umjetnika. Na izložbi ćemo, uz Bakićeve, pokazati i radove umjetnika koji se bave njegovim spomenicima s različitih autorskih pozicija ― od interpretacije modernističke baštine u radovima Marka Lulića i Jana Kempenaersa, preko propitivanja utopijskih modela socijalističkog društva, našeg odnosa prema tim fenomenima te pitanjima gubitka društvenog sjećanja u djelima Davida Maljkovića, do kritike našeg odnosa prema spomenici NOB-a u radovima Igora Grubića.
 
Vojin Bakić rođen je u Bjelovaru 5. lipnja 1915. Poslije diplome na tadašnjoj zagrebačkoj Umjetničkoj akademiji, usavršavao se kod Frana Kršinića i Roberta Frangeša-Mihanovića. Krenuvši od figuracije i tradicije, svoj izričaj razvija prema čistoj formi, razlistanim pa svjetlosnim (ili kako ih je pjesnik Jure Kaštelan nazvao: svjetlonosnim) oblicima, apstrakciji bez suvišnih detalja. Po riječima Vojina Bakića, ti svjetlonosni oblici izražavaju životnu radost, bljesak, svjetlost. Humanizam i afirmacija pozitivnih vrijednosti koji su obilježili prve, još figurativne radove, na simboličkoj su razini prisutni i u njegovim posve apstraktnim djelima. Traganje za svjetlom, boljitkom i napretkom, dio je modernističke utopije koju je dijelio sa suvremenicima, koji su u poslijeratnoj Jugoslaviji željeli stvarati bolji i humaniji svijet. Sam je u jednoj rečenici sažeo vlastito traženje koje je obilježilo njegovo cjeloživotno stvaranje: 'Kretanje kroz mrak, traženje procjepa gdje je svjetlo, to je za mene autentičan put.'
 
Sudjelovao je na prestižnim svjetskim umjetničkim smotrama: Bijenale u Veneciji, Documenta u Kasselu, Bijenale u Sao Paolu, Bijenale u Aleksandriji... Premda nije bio aktivan sudionik važnih umjetničkih pokreta EXAT 51 i Nove tendencije, sudjelovao je na njihovim izložbama, a nekoliko je puta izlagao s Piceljem i Srnecom, u Parizu i Londonu. Tijekom pola stoljeća neprestana stvaranja, nastao je opus koji odiše velikim intelektualnim i umjetničkim trudom i svrstava se u sam vrh hrvatske i europske modernističke skulpture. Umro je u Zagrebu 19. prosinca 1992. godine.

Kustosica izložbe i urednica kataloga: Nataša Ivančević, muzejska savjetnica
Autorice likovnog postava i suradnice izložbe: arhitektice Ana Martina Bakić i Vjera Bakić