Vesna Salamon / Haharibo

Prototip motiva je odliven u najplemenitijem korištenom materijalu (bronca) te automatski postaje standardan pop/readymade artefakt izveden klasičnom tehnikom. Ujedno postaje i prva etapa transmedijalnog projekta koji je u ovoj fazi još uvijek potencijalno otvoren. U retrospektivi, on jest singularna i fizička te sadržajna kompresija, koja retrogradno sublimira čitav garnizon sebi sličnih, ali „lakših” potomaka; žrtvovat će svoj plemeniti status, kako bi heterogeno rasplinuo svu tu potencijalnu transmedijalnu agregaciju. Usiljeno i prividno sretno lice kao da skriva zagonetku ironičnog stoicizma potrebnoga za trpljenje svih budućih digitalno-mehaničkih reproduciranja, no povremeno izbijanje izraza latentne agonije kao da otkriva neumoljivu historijsku uvjetovanost toga procesa.

„Kumulativna sreća" je faza rekurzivnog multipliciranja. U njoj prototip postaje diskretan multipli autosimulakrum, koji pri tome reflektira novonastalu formalno-sadržajnu disperziju i taktički proširuje dio pop arsenala. Materijal je kvalitativno osiromašen, a sadržaj podliježe umnažanju simultanih varijacija; fokus se pomiče na grupnu dinamiku, ali pojedinac zadržava značenjski integritet. Metalni original postaje mimikrična jedinka koju iz mase izdvaja tek fizička težina zatvorena u identičan volumen. Intervencijom u „genetski kôd” vizualno dolazi do prisilne materijalne abdikacije. Tu „drugu generaciju” karakterizira kontrolirana i simetrična eksplozija, koja uz pomoć fizičke inflacije otvara čitav niz narativnih frontova zatvorenih u širok semantički fluks. (…)

Kronološki slijedi prozirni stakleni intermezzo, "Haharibo II". On fizički reanimira motiv te pomiče fokus na kvalitetu i značajku materijala, dok istovremeno sa sebe „otresa“ svu narativnu sedimentaciju. U odnosu na ostale, vizualni kôd ovdje je dijalektički ispražnjen. Neutralizira stanje refleksnog i često neoptimalnoga simboličnog upisivanja, čime vrši ekskurziju u minimalističku paradigmu. (…)

Ta relativizirajuća progresija prestaje s ciklusom inkjet printeva “TechnoBearing”. Ako je artistbook bio simulacijski iskorak u drugostupanjski medij, onda je ciklus ovih printeva heuristička intervencija u njegov produkcijski mehanizam. Naopako umetanje fotopapira u inkjet printer rezultira akvarelnim preklapanjem i dripingom pigmenata u fazi sušenja, uslijed manevriranja čitavim formatom podloge. To je forma sabotaže; reminiscencija povijesnog ludizma gonjena nekom ludičkom dinamikom. Replikacijski imperativ mehaničkog reproduciranja koji jamči proizvodnju matematički identičnog ispisa okreće se za 180 stupnjeva. Ta analogna gesta u digitalno-mehaničkom sustavu otvara aleatorično polje za varijabilnu formu. U tom trenutku replika postaje original…. (Berislav Šimičić, iz predgovora kataloga)

Vesna Salamon (Rohaček) rođena je 1985. godine u Zagrebu. Godine 2010. diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na Nastavničkom odsjeku, na Katedri za grafiku, u klasi izv. prof. art. Ines Krasić te stekla akademski naziv mag. educ. art. Usavršavala se na Akademiji Jan Matejko u Krakovu, a trenutačno je na drugoj godini post-master studija (Professional Artist Development; Arhitectural Theory and History) na Royal Institute of Art u Stockholmu. Godine 2015. bila je dobitnica nagrade publike na T-HTnagrada@msu.hr, a 2016. hrvatska predstavnica na Moscow International Biennale for Young Art. Sudjelovala je na više od četrdeset izložbi i performansa u Hrvatskoj i inozemstvu. Od 2012. članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Profesionalno se bavila suvremenim plesom. Od 2014. članica je Udruge plesnih umjetnika Hrvatske. Od 2013. nastavnica je likovne umjetnosti u XVI. gimnaziji u Zagrebu.