Preskočite na glavni sadržaj

Tomislav Buntak: Tarara – Haka

U četvrtak, 9. veljače, u 19,30 sati, otvara se izložba Tomislava Buntaka, pod nazivom 'Tarara – Haka'.
vrijeme: 09.02.2012. 19,30
mjesto: Zagreb; Klub Rock n Roller, Preradovićva 26
Novim ciklusom Buntak, grananjem osobne Zlatne grane, otkriva, oblikuje, dočarava, interpretira plemensku kulturu Maora s Novog Zelanda, poznatu po Haku ratničkom plesu koji autor posve slobodno vizualizira u ritmičnoj sceni raznovrsne i plesno lude gestikulacije lica i pokreta tijela: Ka mate Ka mate / It is death It is death /Ka ora Ka ora / It is life It is life / Tenei Te Tangata Puhuruhuru / This is the hairy man / Nana i tiki mai whakawhiti te ra / Who caused the sun to shine again for me / Upane Upane / Up the ladder Up the ladder / Upane Kaupane / Up to the top / Whiti te ra / The sun shines!.

Štoviše Maori su dio All Blacks ragbi reprezentacije Novog Zelanda, a Marin Marinić, kipar koji redizajnirao Rock n Roller je Tarara (na maorskom – hrvat), igrao je ragbi. Prirodni ljudi, oni koji se razlikuju od duhova i bogova plešu hard: muški, podrugljivi ratnički Haka ples isplaženih jezika u ekstatičnom i magičnom ritualu ohrabrenja i plašenja protivnika. Dozivaju sunce na svoju stranu – da bi dobili ragbi utakmicu.

Ragbi i nogomet – koji Buntak igra – su igre: mirodobni rat u kojem valja, poštujući pravila, pobijediti protivnika – neprijatelja. Doista, Marinić – Hairy man u prvom planu početnog Haka stava analognog ragbi poziciji s karakterističnom bradom i brkovima, podsjeća na Maora, a Buntak lijevo od njega rastvorio se i ritualno nalaktio u slobodnoj gesti isplažena jezika. Drugi, poput djece u igri ili igre životinja, nesvjesni svoga ponašanja u ekstatičnom transu rituala plešu: izvijaju se, naginju, lupaju u prsa plašeći protivnika u animalnoj i instinktivnoj mimikriji govora tijela, karakterističnog za Morrisovog Golog majmuna.

Odustavši od izduženih proporcija, Buntak flourescetni crtež koji svijetli u noći kluba realizira slobodno i lako, a zdepastiji oblik tijela stvara naturalistički ugođaj. Prizvavši duh Tarara autor metaforu ludensa života privodi u konkretan prostor i vrijeme. Jasnom i angažiranom, neupitnom porukom; danas esencijalno potrebnom u osviještenju i prizivanju ratničko-plemenske energije usred noći globalne krize male plave, za život ugodne planete.' Željko Marciuš