Šibenik – izložba Ede Murtića

'Selekciju umjetničkih radova predstavljenu u Muzeju grada Šibenika Edo Murtić izveo je u sklopu većeg opusa tijekom zadnjih godina svog života kojeg danas običavamo nazivati njegovim novim apstrakcijama. U skladu s tezom o vječnosti velike umjetnosti, ciklus nam punu dekadu nakon njihovog premijernog predstavljanja javnosti  ponovo otvara cijeli niz pitanja. Jednostavnija pitanja vezana su uz pozicioniranje ovog ciklusa unutar titanskog opusa koji je Edu Murtića uvrstio među velike majstore europskog modernizma i slikarstva apstraktnog ekspresionizma, odgovorena su već u trenutku njihovog prvog sučeljavanja sa javnošću.

U formalnom pogledu i kao logičan nastavak Murtićevog gestualnog i kolorističkog dinamizma, predstavljene kompozicije iskazale su do redukcije u znak razvijenu i kanoniziranu strukturalnu važnost crne u njegovom konstruiranju prostora slike. Smiona impostacija crne u središte kompozicije koju pratimo još od početka šezdesetih godina i na kojoj je Murtić sazdao svoj najprepoznatljiviji slikarski idiom, ovdje je tektonski i kompozicijski razvijena do krajnjih konzekvenci. Crni znak u toj mjeri dominira kompozicijom da prepoznatljivo temperamentan murtićevski ductus približava formalnoj i mentalnoj strogoći konstruktivističke provenijencije. Iz i oko njega u umirujuće kromatsko polje koje zatvara kompoziciju, razvijaju se poslovično intenzivni  koloristički izboji. Kritika je finalni Murtićev opus dočekala jednoglasnom aklamacijom.

Njegov suvereni istup u poznim godinama života nije shvaćen samo kao emanacija osobnog vitaliteta kojim je energijom mladića maestozno savladavao ne samo koncepcijski, već i fizički zahtjevne formate, nego i kao potvrda vitaliteta estetike modernizma koja je iz ruku svojih najvećih predstavnika unatoč proklamiranoj smrti ne samo slikarske discipline, već i svakog čisto formalnog promišljanja vizualnog medija, pola stoljeća nakon osvajanja neospornog vodstva u području likovnosti suvereno nastavila svojim koridorom uspješne komunikacije s javnosti.

Deset godina kasnije, unutar uvijek živog diskursa umjetničkog stvaralaštva, ista pitanja dobivaju drugačije odgovore. Pozicije se stratificiraju na određeni period. Murtićevo nasljeđe kulturološki je čvrsta povijesna činjenica. Upravo njegove retrospektive, kao i izložbe pojedinih segmenata opusa, uz ogromno zanimanje publike doprinose razumijevanju našeg složenog i zbog nedostatka vremenskog odmaka još uvijek nedovoljno definiranog odnosa prema recentnoj prošlosti koji se nadao kao goruća tema mnogobrojnih recentnih projekata posvećenih socijalističkoj utopiji i njenim što uspješnim, što nedosanjanim kulturološkim programima.

Povećalo povijesne prosudbe usmjerilo je pažnju povjesničara i kustosa na najmanje dvije ključne točke Murtićevog doprinosa. Prva je njegova liderska uloga u prihvaćanju i razvoju apstraktne umjetnosti koja je socijalističku Jugoslaviju jasno civilizacijski odvojila od cjelokupnog socijalističkog bloka. Druga se tiče složene reakcije publike na njegovu umjetničku i osobnu karizmu. U svijesti javnosti upravo su koloristički hedonizam i sloboda geste kao presudni konstituenti Murtićevog djela šezdesetih godina simbolizirali uzlet društva prema ekonomskom prosperitetu i individualnim slobodama razvijene demokracije i kao takvi će zauvijek ostati urezani u kolektivnoj memoriji.

U trvenju između modernista i avangardista koje je obilježilo diskurs nacionalne vizualne umjetnosti druge polovice 20. stoljeća, u ovom aspektu stvari su upravo suprotne teorijskim i koncepcijskim postavkama. Modernisti koje struka definira po njihovim suštinski formalnim preokupacijama unutar estetskog diskursa, u svakodnevnici su bili puno više osobno i društveno uključeni u društveni život i kulturne programacije od avangardista čiji se krajnji cilj poistovjećivanja života i umjetnosti uistinu događao na razini privatnosti  i sve dok se krajem stoljeća nije prelio u mainstream bio je vidljiv isključivo unutar uže umjetničke scene. Kakogod, zahvaljujući podjednakoj snazi i vrhunskoj estetskoj vrijednosti dinamičnog dijaloga kojim su ova dva narativa stvarala našu vizualnu kulturu i stvarnost, razvio se kulturni fenomen koji danas ima reputaciju internacionalno referentnog središta u globalnom sagledavanju epohe modernizma.' Kustos Branko Franceschi