Početak / grafičke (de) strukture: Mario Periša i Robert Geček

Autori – umjetnički fotograf Mario  Periša i grafički dizajner Robert  Geček, obojica predavači na Sveučilištu Sjever, pokrenuli su složeni projekt koji se zasniva na pokušaju da se, kroz umjetnički i performativni čin, dovedu u vezu današnji medijski i tehnološki procesi i njihovi prvobitni i početni pokretači: digitalna era i camera obscura, visokorazvijeno medijsko društvo i prvobitna zajednica.

Iz samog projekta je vidljivo i to da akcija, osim svoga izrazito umjetničkog potencijala, ima i atraktivnu “priču” koja može imati opće kulturni i turistički karakter: u upoznavanju s arheološkom baštinom, u reanimaciji turističkih mogućnosti naših špilja, u spektakularnim, medijski atraktivnim programima, u ekološko orijentiranim sadržajima, itd.

Dakle, projekt je – mada interne umjetničke naravi – vrlo poticajna i za to da se napravi niz cjelovitih događaja u i oko naših špilja.
Njihova ideja bila je na zidovima špilje, uz pomoć suvremene multimedijske tehnologije prikazati funkcioniranje novih medija, ali vraćajući ih time na početak, na prvu ideju slikanja svjetlom i to projekcijom slike divljih konja. Na stijenama Vindije izgledalo je to poput onih prastarih slikarija iz Lascauxa i Altamire, s time da se autorski dvojac pobrinuo da tu svoju multimedijsku „prasliku“ ujedno i otisnu u bitumenskom sloju koji se koristio u prvoj trajno fiksiranoj fotografskoj slici, aludirajući na zajednički pothvat tvoraca fotografije Niepcea i Daguerrea.

Više o samom projektu na otvorenju izložbe kao i u kataloškom predgovoru govorio je uvaženi viši kustos Marijan Špoljar: “Fenomen vizualne kulture, sa svim implikacijama koje u svome totalnom obuhvatu svijeta i u svojim određenjima i kvalifikacijama zahvaća – u rasponu od benigne vizualne raskoši do akutne kakofonije u kojoj se više ništa ne vidi – oslobađa danas sliku njezine povijesno, kulturno i tehnološki uvjetovane i stoga uvriježene pozicije. Slika je danas prije svega umreženi, totalni prostor i svijet čija se realnost topi u bezgraničnim mogućnostima nove virtualne stvarnosti. Njezin put od izravnog i tehnološki neposrednog preslika stvarnosti, preko pretvorbe u znak, u reprezentaciju te stvarnosti do pozicije u kojoj slika postaje tek piksel u novoj medijalnoj realnosti, u digitalnoj mreži totalnog vremena i prostora put je promjene cijele filozofske, povijesne i umjetničke paradigme. Kako je, dakle, riječ o totalitetu, a ne tek o jednoj od područja ljudske djelatnosti i pogled na sliku - bilo koju sliku iz univerzuma slikovnoga polja - ne može biti lišen toga širokoga konteksta.

 Osim što je – zbog množine i interferencije – svaki pogled na pojedinačno pomalo zamućen, naš je pogled nesiguran i zbog teškoće u određivanju granice između stvarnosti i slike. Mnogi od dilema pokušavaju se razriješiti povratom na neku početnu točku, na temelje, u autentičnu sliku, gotovo na tragu one baudrillardovske želje za slikom koja bi bila „ automatsko pismo jedinstvenosti svijeta“. Da li je to doista prostor i vrijeme iskona civilizacije, odbljeska i projekcije svijeta kroz neku sićušnu rupu na plohi pećinskoga „ekrana“? Odgovor na upit nikada nije konačan: ni pretenzija projekta Početak nije takve prirode da bi stvarala zaključke. Mario Periša i Robert Geček pokušavaju opisati mogući put, dekonstruirati sliku i dovesti je do one početne, nulte točke koja nastaje kada se traka svjetlosti kroz uzak otvor pusti u neki zamračeni prostor. Bez obzira da li je taj prostor minijaturna kutijica ili glomazna pećina rezultati su manje-više isti: efekt camere obscure takav je da se slika prizora ispred otvora vjerno, mada obrnuto, reproducira u zatvorenu „mračnu komoru“.

Projekt Početak polazi od dosegnute, tehnološki sofisticirane, simbolički naglašene i artistički dominantne fotografije koju je Mario Periša učinio na Livanjskom polju snimajući čuvene „divlje konje“, životinje koje slobodne žive u ambijentu nalik onome u prethistoriji te se i vladaju kao da ih civilizacija nikada nije ni krotila. Takve estetizirane, visoko kultivirane, ali i verističke prizore u kojima se naglašavaju ljepota, snaga, prirodnost i elementarnost i koje pripadaju vrhu mimetičko-reprezentacijske slike svijeta dekonstruiraju se u dva smjera: prema slici koja se pušta u internetski opticaj i kola neograničenim prostorima kao informacija, ali i kao supstitucija te prema slici koju dvojac  složenim postupkom računalne manipulacije iz slikovnog pretvara u vektorski zapis te je reducira, zgušnjava i pojednostavljuje. Tim drugim postupkom dobiva se sfumato fotografija, gotovo silhueta motiva konja, neobično izvijena sjena položajem, stavom i uprošćenošću nalik pećinskim crtarijama konja. Kako postoji mogućnost da se nekada doista zbio proces „prijenosa“ prizora s konjima na pećinske zidove (toj pretpostavci u prilog idu – baš kao da je riječ o cameri obscuri – obrnute projekcije životinja) odluka autora da se transformirane fotografije konja unesu u špilju Vindiju nije ishitreni, bizarni čin nego, pomalo ludički, ali smisleni postupak.

Pri tome se zbiva još jedan od logičnih, transformativnih procesa: takva, već preobražena fotografija, lišena svojih mimetičkih svojstava i printana na adekvatnu podlogu koristi se kao „predložak“ za grafiku, kao motiv koji se, razložen kemijskim postupcima, prekriva gustom, katranskom masom (judejskim bitumenom, kojeg je i autor prve fotografije Niepce koristio) i otiskuje na papir primarnim ručnim pritiskom. Rezultat je grubi, neravni, elementarni, gotovo „arheološki“ otisak, reljefna površina koja, premda u načelu serijalna, ima karakter unikatnosti, a ne samo multioriginalnosti.

Konačno, u projektu Početak riječ je o dijalogu između dvije koncepcije, u krajnje pojednostavljenom smislu svedene na polaritet original – reprodukcija, fotografija – grafika, analogno – digitalno, homogeno – raspršeno, intenzivno – ekstenzivno… Ili, u još jednostavnijoj varijanti, na odnos između fotografije kao unikatnog rezultata fotografiranja nekog realnog prizora i njezine dekonstrukcije, razlaganja, migracije, preslagivanja i multifunkcionalizacije. Moglo bi se čak kazati da je riječ o propitivanju statusa i mogućnosti fotografske slike u digitalnoj eri da ovaj projekt ne otvara i niz drugih, značajnih, ali i usputnih, pitanja, ne samo na umjetničkom i medijskom polju nego i šire. Konceptualni štih i spektakularizirana forma pomiruju se tako u projektu koji ima karakter i izložbe i umjetničke akcije i eksperimentalne igre i ambijenta. Pokušavajući igrati ozbiljnu igru tako da sebe postave u paralelu s dihotomijskim odnosom Niepcea i Daguerrea, naš je dvojac – u drugom vremenu i drugom kontekstu - ponovno u središte pokušao postaviti neka od temeljnih pitanja vizualnosti, slike, fotografije i medija.