Predstava 'Othello', čija će premijera biti u petak, 10. travnja, u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu Gavelli u režiji Franke Perković, donijet će u to kazalište snažan emotivni naboj slavne tragedije Williama Shakespearea u ruhu vizualno osuvremenjene studije nastanka zla.
vrijeme: 10.04.2015.
mjesto: Zagreb; Gradsko dramsko kazalište Gavella, Frankopanska 8-10
Riječ je o vjerojatno najpoznatijem književnom istraživanju destruktivne moći ljubomore i sumnje, u kojemu se intimna priča upliće u događaje od važnosti za čitavu zajednicu i obratno.
Zaplet je poznat: general venecijanske vojske, tamnoputi Othello, dopušta da mu brak i život uništi podređeni Jago, demonski "lutkar" koji se zastrašujućom nemilosrdnošću poigrava s ljudima, čije slabosti pretvara u moćno oružje.
"Pitanja koja Othello postavlja ne treba aktualizirati, ona su naprosto aktualna - politička drama tek je okolnost, okvir ili posljedica onoga što se događa likovima u drami, dok se temeljni prijelomi i motivacije događaju na najintimnijoj razini", kazala je Perković u razgovoru za Hinu.
Na samom početku komada Jago, pokretač radnje, iznosi svoju motivaciju – sumnju da je Maur, odnosno Othello, spavao s njegovom ženom. "To ga pokreće – od osjećaja zakinutosti, prevarenosti, preko ljubomore, zavisti do mržnje, osvete i ubojstva", pojasnila je.
Stoga je prvo pitanje kojim se u svojem redateljskom pristupu bavila "mehanizam rađanja, širenja i posljedica zla". "Odakle ono dolazi, ako ne iz neke metafizičke sfere? Njegovo sam ishodište prepoznala u Jagovoj nesreći, njegovu osjećaju inferiornosti u odnosu na sve što ga okružuje, u odnosu na svijet", kazala je redateljica.
Moderan komad star 400 godina
Shakespeareovo remek djelo nastalo oko 1603. odavno je preraslo vlastite dramske okvire: postavljano u kazalištu nebrojeno puta, oživljeno je i u operi i baletu, na filmu i televiziji, u književnosti, slikarstvu i stripu.
Perković se odlučila upravo za taj komad jer je materijal koji Shakespeare nudi redatelju i glumcima "prekrasan, nevjerojatno bogat i inspirativan". "Shakespeare je dovoljno 'širok' da u svaku njegovu tragediju stane ovo naše doba, pa bi bilo jednako 'aktualno' raditi i Macbetha, Hamleta, Richarda III. ili Koriolana", smatra redateljica.
"Othello se od većine drugih tragedija razlikuje po tome što je gotovo komoran, vrlo je komprimiran, napet i brz. Do neke ga je mjere moguće čitati i kao izuzetno moderan komad zbog svojih dramatruških nesavršenosti, nejasnih motivacija i nelogičnih vremenskih elipsa", dodala je.
Pitanja koja "Othello" postavlja kao da neprestano zahtijevaju nove odgovore, a svesti ga na tek jedan problem, značilo bi učiniti ga jednoznačnim, jer to je priča o mnogo toga: o strasti, povjerenju i ljubomori; vjernosti, sumnji i izdaji; moći i manipulaciji; ambiciji i zavisti, a tu je i tema rase i rasizma, govor o drugom i drugačijem.
"Othellova obilježenost bojom kože čini ga predmetom rasizma drugih, ali i začinje njegov vlastiti 'rasizam' – zapravo seksizam usmjeren prema vlastitoj ženi koja je lijepa i kurva", napomenula je Perković.
Mlade snage teatra za suvremenu produkciju
Othello je slojevit lik - s jedne strane dobar čovjek, hrabar, koji priča velike i lijepe priče; s druge pak izmanipulirana budala i ubojica.
"Kao dramski karakter, on funkcionira jedino u odnosima, bilo prema Jagu koji ga koristi kao medij manipulacije, bilo prema Desdemoni koja je žrtva njegova labilnog karaktera. Zanimljiva je ta oprečnost u Othellovu karakteru, njegova dvostrukost, mijena od ljubavnika do ubojice", kazala je Perković.
U njezinoj ga je postavi utjelovio Franjo Dijak, dok Jaga igra Živko Anočić a Desdemonu Irena Tereza Prpić. "U predstavi igra troje vrlo mladih glumaca – uz Prpić, to su Ivan Grčić, koji igra Graziana, te Tihana Lazović, koja igra Emiliu. Čini mi se da se izvrsno snalaze i da ansamblu predstave, osim svoje darovitosti, donose vrlo vrijednu svježinu", istaknula je.
Glumački ansambl još čine Duško Valentić (Dužd), Dražen Kuhn (Brabanzio), Sven Medvešek (Lodovico), Amar Bukvić (Cassio), Enes Vejzović (Roderigo), Siniša Ružić (Montano) i Ivana Bolanča (Bianca).
Glazba i video u službi Shakespearea
Kostimi i scenografija su suvremeni, no to, nužno, ne garantira suvremenost predstave, napomenula je redateljica.
"Pokušavam napraviti suvremenu predstavu, predstavu koja korespondira s vremenom u kojemu nastaje, jer rad na predstavi za mene je pokušaj da sebi objasnim svijet u kojem živim", kazala je.
Način da se to napravi nije u doslovnom čitanju drame, već u pokušaju da se motivi, simboli i arhetipi analitički raščlane, a potom povežu s onime što oni danas znače, ili bi mogli značiti, smatra. "Režija, dakle, ide u razumijevanje teksta koje je puno šire od samo scenskog", dodala je.
Kako je radnja svih osim prvog čina smještena na Cipar, scenograf Siniša Ilić kreirao je scenu kao situaciju vojne kantine. "Realitet prostora nije doslovna rekonstrukcija, već želja da se rekonstruira osjećaj zatvorenog stanja, ambijent odvojenosti od svijeta, otočka izolacija kao mjesto idealno za razvoj paranoje, spletke i, konačno, tragedije", pojasnila je Perković.
Dodatni prostorni znak je video, koji Ivan Marušić Klif aplicira kroz dva osnovna formata – kao vizualni ornament potreban kreiranju atmosfere, te kao oblik nadzora prostora nevidljivog gledatelju, čime se pojačava osjećaj napetosti i nesigurnosti.
"Polazeći od činjenice da je glazba kao bitan element upisana već u samog Shakespearea, glazbenici Alen i Nenad Sinkauz pronašli su idealan odnos između primijenjenosti glazbe kao pjevnih motiva unutar situacija i pozadinske matrice koja dodatno pridonosi atmosferi tragedije karaktera ovog komada", dodala je.
Njegovu najnoviju produkciju dramaturški potpisuje Goran Ferčec, prema novom, "vrlo kvalitetnom, preciznom, brzom i igrivom" prijevodu iz pera Andyja Jelčića. (Hina)
