Nika Radić - Vernissage

Nika Radić je tijekom posljednjih godina razradila neobičan žanr dinamične bihevioralne projekcijske arhitekture. Riječ je o projekcijama pokretnih slika u konkretnom arhitektonskom prostoru, bez obzira da li je riječ o eksterijerima ili fasadama, interijerima ili zidnim konstelacijama, međuprostorima ili pasažima tj. dovratcima, nišama ili prozorima. Izvodeći odnos arhitektonskog prostora i pokretnih slika ona je stvorila neizvjesne privremene dinamične instalacije. Riječ je o dematerijalizaciji prostora i materijalizaciji tj. oprostorenju pokretne ekranske slike.
 
U njenim instalacijama je, najčešće, tematiziran ljudski uspjeli ili neuspjeli komunikacijski odnos. Komunikaciju predočava kao razmjenu, interakciju, obraćanje, suodnošenje, prisutnost, subjektivnost ili intersubjektivnost. Ona radi sa režimima komunikacije sa sobom (kako komuniciram sama sa sobom) i sa režimima komunikacije sa drugima ili među drugima. Usredotočena je na intimne situacije privatnosti u svakodnevnom životu ili na javne sitaucije  tjelesnog iznajmljenog rada, odnosno, javne zabave. Situacija je za nju lociran, identificiran i prezentiran  interval vremena u nekom prostoru, u nekoj životnoj situaciji.

 
Njeni radovi su zasnovani na razini djelovanja vizualnog ili audiovizualnog afekta ekrana interpoliranog u arhitekturu. Njeni radovi su zasnovani na minimalnim intenzitetima. Njen afektivni minimalizam ima za cilj sugerirati potencijalnost ljudskog odnosa, a ne izvedbenu dorečenost predočenih oblika života. Jednom prilikom je Nika Radić zapisala: ”Ovo su možda izrazi mojih kontinuiranih interesa: kako prostor radi i kako ljudi komuniciraju.” Odnos prostora koji ljudi zaposjedaju i komunikacije koju ljudi pokušavaju ostvariti otvara polje kontroliranih afekata potencijalnosti. Potencijalnost je ono što gledatelj opaža kao vizualni, audiovizualni ili audiovizualnoprostorni događaj. Potencijalnost se pokazuje u čulno predočivim modalitetima kao oblikovana virtualnost koja se ispunjava u ljudskom svijetu.
 
Instalacija izvedena u Novigradu je postavka projekcije u interijeru, na zidu galerije. Projicirana je slika koja prikazuje umjetnicu s lica, kako stoji ispred nekog prostora: zid, vrata, izlog ili nesto slično. Ona izgleda opušteno, tek naslućeno nervozno. Izgleda kao netko tko je došao odnekud, i sada stoji ispred i očekuje nekog ili nešto da se pojavi...Video snimak pokreta može biti dokumentarni kontinuirani snimak jednog trenutka njenog bivanja ”ispred”, ali i animacija mnoštva fotografija snimljenih uzastopno u kontinuitetu. Odnos statičnog i dinamičnog je relativan i time sugestivan u smislu predočavanja pokreta, segmenta ponašanja. Kamerom je prisvojen jedan događaj. Događaj je prenesen iz stvarnog u fikcionalni prostor galerije...
 
Galerija nije ništa drugo do mjesta u kojem se fakti preobražavaju u fikcije, a fikcije dovode u sumnju i pokušavaju dokučiti kao činjenice. Riječ je o povezivanju fakata i fikcija u sasvim neutralnom događaju iščekivanja. Iščekivanje kao potvrda prisutnosti. Ali, sa ovom video instalacijom kao i sa drugim video instalacijama Nike Radić (Tulum ili Čaj sa Olivijom) kao da se sugerira da iza privida neutralnosti, minimalnih oblika ponašanja i jednostavnih modaliteta obraćanja sebi i drugima, postoji još nešto? Da to što vidimo i čujemo nije sve – da konsekvence toga da postoji još nešto što ne razumijemo i ne prisvajamo sugeriraju potencijalnost koja destabilizira odnose fikcije i faktičnosti samog života. Miško Šuvaković