Gradske galerije Osijek organiziraju izložbu Nicole Hewitt, pod nazivom 'Odjeci i nepostojano A', koja se održava u galeriji Waldinger, od 29. prosinca 2011. do 15. siječnja 2012. Otvorenje slijedi u 20 sati.
vrijeme: 29.12.2011.
mjesto: Osijek; Galerija Waldinger, Fakultetska 7
'Nicole Hewitt je prisutna na hrvatskoj umjetničkoj sceni od sredine osamdesetih kada joj se vraća nakon formativnog razdoblja provedenog poglavito u Engleskoj. Vrijeme je to intenzivnog kolektivnog umjetničkog rada, do-it-yourself principa, procesualnosti, direktne akcije, prakse intermedijalnog i interdisciplinarnog udruživanja. U tom razdoblju otpočinje i niz autoričinih suradnji s tada aktivnim izvedbenim skupinama i glazbenicima, od kojih neke traju i danas, kao ona s Damirom Bartolom Indošom (nekada Kugla glumište) ili Cul-de-Sacom. Nicole aktivno sudjeluje u performansima, osmišljava filmske loopove uz koncerte i kazališne predstava, koristeći animacijske tehnike i eksperimentalni potencijal samog filmskog medija. Izrađuje i popratne postere u crtežu, kombiniranoj tehnici i letrasetu. Svim tim akcijama sugerira se jedno kolektivno, ali i ‘totalno’ projektno iskustvo i umjetnička autonomija tadašnje generacije, što dijelom proizlazi iz financijskih potreba koje donose počeci i kulturne margine, ali ponajviše iz osviještenosti i potrebe za ‘držanjem konaca’ u svojim rukama.
Zajednica kao takva čest je motiv, ali i prostor preispitivanja Nicole Hewitt. Ne samo da je aktivna kao predavačica, koja je kroz ovih posljednjih šest godina učinila mnogo da edukacijski proces postane otvoreno diskurzivno izložbeno polje u interakciji s kulturnim protagonistima i društvenim temama. Tome su okviri bili projekti u suradnji s Kulturom promjene (Protokol SC), ali i Festival Vizura Aperta ili istraživačko-umjetnički poligon Centrifugal. Svi oni potenciraju važnost istraživačkog djelovanja na polju vizualnih umjetnosti te potencijal transmedijalnog i suradničkog. Možda je zadnji primjer tome i Pučka škola s pravom javnosti, gdje autorica raščlanjuje pojam institucionaliziranog prenošenja znanja i akademskih kompetencija, te sugerira stvaranje jedne alternativne mreže razmjene znanja i vještina majstora-neznalica, razbijajući dihotomije znanje-neznanje i hijerarhijske
postavke formalnog i neformalnog.
Kroz devedesete, uz izvedbeni dio, paralelno nastaju i njezini prvi ‘duži’ kratki filmovi kao što su Meso, Dnevnik trajanja, In/dividu , kratke crtice o društvu i svijetu, eksperimentalnog medijskog karaktera. Stoga je ova izložba diskurzivno polje koje postavlja nekoliko točaka susreta s recentnim praksama Nicole Hewitt, kulturne radnice, vizualne umjetnice, profesorice, performerice, filmašice, suradnice, te je upravo fokusirana na njezine radove koji su nastali u periodu od 2000. godine do danas.
Ulaskom u 2000. godinu, Nicole Hewitt će koncentrirati svoje zanimanje za filmski jezik, strukturu i medijska prevođenja te će tako nastati filmovi Gloria (2002.) i Valcer (2005.), koji kroz filmsko polje raskrinkavaju mehanizme filmske ‘čarolije’, ali i povijesnu sagu, te preispituju mogućnosti kulturnih margina i centara, strujanja globalizama unutar lokalnog. Možda je upravo taj interes za geopolitičku situaciju, ali i nepotrebne omjere snaga, te njihov utjecaj na individualne sudbine, želje i namjere najbolje opisan kroz film In Time (2007./2008.), obiman projekt u trajanju od dvije godine. Film prati svakodnevnicu, uvjete rada, ali i moguću budućnost nekoliko mladih plesača koji se profesionalno bave latino-američkim plesovima na području regije. Odraz je to globalnih strujanja, poplave raznih sapunica, ali isto tako i ključ moguće potrage za srećom tih poslijeratnih generacija, koje očitavaju sva
post-socijalistička i tranzicijska egzistencijalna previranja. Za potrebe filma i autorica je sama prošla kroz proces savladavanja plesnih koraka, te se sa skupinom izvođača, mahom kulturnih djelatnika iz njezinog okružja, uključila u proces tih plesnih natjecanja. Time se samo potencira preklapanje fikcije i zbilje, miješaju se postupci dokumentarnog i igranog filma, da bi se na kraju postavilo pitanje u kojoj mjeri sami određujemo svoju stvarnost ili ona, zapravo, određuje nas.
Moglo bi se reći da se kroz In Time provlači životna, zbiljska i filmska konstrukcija kroz medij, a kroz taj postupak se sama autorica približava suštini života kao takvog, pokazujući koliko je pozicija njezinih subjekata na momente tragična i u kojoj su mjeri oni i sami svjesni svoje marionetske pozicije u prostoru koji se naziva stvarnost. Sami protagonisti približavaju se jedni drugima kroz jezik, situacije, geste, proces snimanja, a mi kao gledatelji, ulazimo u taj filmski postupak i u tom procesu njihovog ogoljavanja i sami počinjemo promišljati naš život kroz fikciju, te postajemo svjesni vlastitih pozicija statista u našim odlukama ili životnim kretanjima. I zbog toga sasvim je jasna autoričina odluka da ovu problematiku predstavi kroz tijelo, ali i ples, koji istovremeno predstavlja prostor slobode, ali i univerzum ultimativne kodifikacije, što se očituje svojim zadatostima u natjecateljskim svojstvima plesa, predanosti i profesionalizmu koji su potrebni da bi se itko bavio ovim medijem. Sama problematika ovih prostora nastavlja se i raščlanjuje i u najnovijim radovima Nicole Hewitt, instalacija Jasmina. Spisi iz 2010. godine, gdje se autorica bavi strukturom jednog suda, onog haškog, ali iz one nevidljive pozicije, obzervatorice, prevoditeljice-Jasmine, koja je tamo nevidljivo sveprisutna. Prevoditeljica autorici prenosi svoju sliku onoga što se događa ondje, te autoričinom izrazu prepušta da stvori neku novu potpuno drugačiju kritičku dimenziju samog suda. Iz ovog rada se jasno iščitava, kroz odnos autora (osoba kojoj se priča) i prevoditelja (osoba koja zna), kako jedna toliko egzaktna tema
može prerasti umjetnički rad i kroz autoričine crteže, te uz pomoć priloženog teksta, ogoliti sam svijet suda kroz kritičku prizmu njegovog kolokvijalnog dnevnog života koji uopće nije zastupljen u medijima. Haški sud kontekstualiziran u situaciji bez označitelja tretiran je kao pozornica izvođenja svakodnevnice, doveden do banalnosti, anonimnosti, neutralnosti, a on je sve samo ne to, posebice u očima svih onih kojih se direktno tiče, ili onih političkih konstrukata vezanih uz naciju čiju sliku stvara ili razbija. Proces političke konstrukcije, ali i neke dnevne tekućice, Hewitt, preispituje i kroz rad Odjeci iz 2011. godine, gdje i ona sama, iz pozicije građanke zemlje koja bi uskoro trebala dobiti svoju zvjezdicu u posvećenom krugu, kroz tekst koji se bavi filozofskim, teorijskim te ekonomski postavkama Europske unije, upućen recipijentu, pokušava shvatiti čemu se mi to približavamo. Nepostojećem znaku tj. obliku koji zasigurno dobiva svoju substanciju jednom kada uspijemo shvatiti koje ga političke, ekonomske, ali i humanističke ideje sačinjavaju. Što znači integrirati, približiti se; sve su to riječi o kojima bruje mediji, ali nitko ih baš nije raščlanio. Gramatički, jer gramatika je još jedna struktura i podsustav svega komuniciranog, koji zanima Nicole Hewitt i kojemu se vraća kroz pjesme i recitale. Isto kao i zajednica.
Naglasak unutar ovog izložbenog procesa je na izvedbi, subjektu, tijelu, glasu i komunikaciji. Na glasu, koji sugerira riječ, izgovorenu riječi, pisanu riječ, slovo, strukturu, ali isto tako koji je integralno polje razmjene, ali i razdvajanja, zabune, kritike, neravnopravnosti, koliko i ravnopravnosti. Kroz svoje umjetničke, istraživačke i organizacijske prakse Nicole Hewitt pokušava osvijestiti, ali i spojiti što je podtekst onom tekstu kojeg izgovaramo ili izvodimo kroz naše djelovanje, te koji mehanizmi ga olabavljuju, ali i osvještavaju. U prevođenju, koliko god nas kadrirao, jezik je barometar naše sposobnosti izražavanja, ali i potencijalni okidač svega životnoga. No, dobro ga je s vremenom na vrijeme prevrnuti, preokrenuti, preispitati kroz različite medije što je u ovom slučaju cjelokupni umjetnički i socijalni poligon Nicole Hewitt. I tada se možda desi novi ulaz, okidač, oblikovni princip, supstancija. Pojam. Smisao. Prostor slobode. Ali i neko novo uho, riječ i slika. Pravo da se kaže ono što se misli i želi, ali i ne želi čuti.' Ivana Meštrov
