U varaždinskoj galeriji 'Zlati ajngel', u petak, 10. lipnja, u 20 sati, otvara se prva samostalna izložba mlade umjetnice Marije Koruga, diplomantice na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Zlatka Kauzlarića. Izložba ostaje otvorena do 26. lipnja.
vrijeme: 10.06.2011. 20,00
mjesto: Varaždin; Galerija Zlati Ajngel, Gajeva 15
Slikarski ciklus što ga mlada umjetnica Marija Koruga izlaže na svojoj prvoj samostalnoj izložbi objedinjen je krajnje jednostavnim nazivom Šuma. Odmah nam je jasno i zbog čega. Svaka od dvadesetak malih i jedne velike slike sadrži, naime, identičan motiv; nekoliko puta umnožen nagi ženski lik prikazan je kako posve nepomično stoji usred guste i teško prohodne šume. Riječ je o autoričinu autoportretu, a njegovo postupno i progresivno iščezavanje - ukoliko ga, dakako, promatramo bliskim nam zapadnjačkim načinom slijeva nadesno – u poglavito statičnu kompoziciju unosi i dozu dinamike. Ipak, lik slikarice što se polako stapa s okolnom šumom ponajprije je važan zbog svojih znakovitih simboličko-sadržajnih konotacija.
Marija ističe kako su šetnje kišnim a samim time i od ljudi ispražnjenim Maksimirom na nju uvijek ostavljale snažan i emocijama ispunjen utisak. Izravni susreti s bogatstvom zelenih, smeđih, žutih i crnih tonova u kombinaciji s opojnim mirisima vlažnog lišća odnosno svježeg ozona potaknuli su je, dakle, da se odvaži na još jednu slikarsku vizualizaciju drevne priče o iskonskoj stopljenosti čovjeka s prirodom, na određeni način začete još biblijskim likovima Adama i Eve. Čovjek je potekao iz prirode i u nju bi se, sada obogaćen novim duhovnim vrijednostima, konačno trebao i vratiti. Ovakva interpretacija nedvojbeno je bliska nekim stavovima što ih je svojedobno osmislio i zagovarao jedan od najznačajnijih predstavnika filozofije prosvjetiteljstva Jean-Jacques Rousseau. Isto tako, u živom i neprestano bujajućem tkivu šume, Marija sagledava i osjeća prožimanje dionizijskog i apolonskog principa, a upravo je veliki Friedrich Nietzsche ostvarenje njihova jedinstva pronalazio u umjetnosti kao formuli za najpotpunije prihvaćanje života, a samim time i najviše očitovanju čovjeka.
U metierskome smislu Marijina slikarska gesta varira od titrave i isprekidane pa do kontinuirane i znatno smirenije, ali uvijek će posjedovati začudnu razinu osviještenosti i likovne kultiviranosti. Slike malih formata - u početku zamišljene tek kao skice ili studije za znatno veću kompoziciju – postupno će se osamostaliti i prerasti u drugačije koncipiran rad na istu temu. Moguće ih je, dakako, promatrati i kao varijacije, pri čemu će varirati kolorit, dinamika stapanja ženskih likova sa šumom, a katkada čak i osnovna slikarska tehnika u smislu autoričinih mjestimičnih ali nadasve učinkovitih posezanja za tušem, pa čak i kolažiranjem.
Ipak, najveću pažnju privlači način na koji su prikazani umnoženi ženski likovi. Svi su, naime, frontalno okrenuti prema promatraču, noge su im u posve simetričnom položaju – nipošto ne možemo govoriti o kontrapostu, ali također ni o arhajskom iskoraku – a ruke su spuštene uz tijelo, s dlanovima prema naprijed. Ovakav položaj dlanova označava otvorenost i spremnost na primanje i(li) davanje, a dobro nam je poznat i iz nekih ranijih umjetničkih epoha. Ciklus Šuma nedvojbeno posjeduje nešto divlje i zagonetno, čak bismo mogli reći i romantično. Zapravo, savršeni početak za mladu slikaricu što tek treba dublje zakoračiti u avanturu zvanu umjetnost. Vanja Babić
