Kultura i novi nacionalizam u Europi

Kultura i novi nacionalizam u Europi
Autorica teksta: dr. sc. Biserka Cvjetičanin

Krajem studenog 2011. u Tilburgu, Nizozemska, održat će se međunarodna konferencija posvećena vrijednosti(ma) Europe, The Value(s) of Europe, koju zajednički organiziraju Sveučilište u Tilburgu i istraživački program o temeljnim ljudskim vrijednostima, European Values Study (EVS). Ovaj program istražuje ideje, vjerovanja, stavove i vrijednosti građana širom Europe. Započeo je s radom 1981. godine (Hrvatska je pristupila programu 1999. godine) i danas predstavlja jedinstven istraživački projekt na teme što Europljani misle o životu, obitelji, radu, religiji, politici i društvu. Ispitivanja se provode svakih devet godina (posljednje je provedeno 2008. godine), i ona su potakla objavljivanje brojnih radova, studija i knjiga znanstvenika zaokupljenih procesima kulturne transformacije. Kulturne i socijalne promjene ne odvijaju se u svim zemljama istom brzinom, ovisno o stupnju socioekonomskog razvoja, povijesnim faktorima specifičnim za odredjenu naciju, naglašeno je, na primjer, u publikacijama koje je EVS posvetio promjenama vrijednosti i vrijednosnim orijentacijama u Centralnoj i Istočnoj Europi (2010).
 
Uloga Vijeća Europe u razvoju kulturnih politika

U okviru rasprava o europskim vrijednostima i društvu, EVS u prvi plan stavlja pojmove tolerantnosti, solidarnosti, povjerenja u druge, raznolikosti i identiteta. Za budućnost europske integracije i europske demokratizacije ta su pitanja ključna danas, u vrijeme ponovnog oživljavanja nacionalizma u Europi i izvan nje koji utječe na određivanje kulturne politike.

O tome govori studija koju je za Vijeće Europe izradio danski stručnjak za kulturne politike Peter Duelund i koja se temelji na njegovim prethodnim radovima o identitetu i nacionalizmu u suvremenoj kulturnoj politici pod naslovom Utjecaj novog nacionalizma i politike identiteta na kreiranje kulturne politike u Europi i šire (The Impact of the New Nationalism and Identity Politics on Cultural Policy-making in Europe and Beyond, CDCULT-BU 2011). Vijeće Europe od svojeg osnutka 1949. afirmira važnost kulturnih politika u Europi, te je u tom cilju uspostavilo Europski program nacionalnih kulturnih politika koji je obuhvaćao nacionalni izvještaj svake zemlje i vrednovanje nacionalne politike od strane (vanjskih) europskih stručnjaka. U tom projektu sudjelovala je i Hrvatska s nacionalnim izvještajem Kulturna politika RH (1998.) i izvještajem europskih stručnjaka naslovljenim Hrvatska kulturna politika – od prepreka do mostova (1998.). Vijeće Europe je iniciralo i niz godina aktivno sudjeluje u radu Compendiuma europskih kulturnih politika (Compendium: Cultural Policies and Trends in Europe, www.culturalpolicies.net) koji vodi Europski institut za komparativna istraživanja u kulturi ERICarts sa sjedištem u Njemačkoj, prateći transformacijske procese u kulturi i sukladno tome, šireći interes za pitanja identiteta, kulturne raznolikosti, položaja kultura manjina, interkulturnog dijaloga. Međutim, naglašava u svojoj studiji Peter Duelund, u Compendiumu nije jasno koliko je europskih zemalja posljednjih godina usmjerilo svoje strategije kulturnog identiteta prema otvorenijem i modernijem razumijevanju 'mnogostrukih identiteta', dok je mnogo jasnije naznačeno davanje prioriteta revitalizaciji nacionalne dimenzije kulturnih politika mnogih nacionalnih i regionalnih vlada u Europi što Duelund potkrepljuje s više primjera.
 
Utjecaj novog nacionalizma na kulturne politike

Duelund se ne bavi faktorima koji su doveli do izbijanja nacionalizma, njega daleko više zanima kako se taj proces sve više reflektira na kreiranje nacionalnih i regionalnih kulturnih politika, te smatra da ovaj ponovno oživljeni nacionalizam u kreiranju kulturne politike zahtijeva proučavanje i raspravu. Kakvu akciju trebali bi poduzeti Vijeće Europe i svi oni koji promiču pojmove kao što su 'mnogostruki identiteti', kulturna raznolikost, interkulturni dijalog, dinamična interpretacija kulturnog nasljeđa? Do koje mjere nove tendencije prema nacionalizmu u kulturnim politikama izražavaju primordijalni pristup formiranju nacionalnog identiteta koji izravno protuslovi viziji Europe u kojoj je pojedinac u središtu multikulturnog društva, takvog društva koje poštuje ne samo fundamentalna prava i slobode, već i kulturni i društveni identitet pojedinaca? Duelund ukazuje na utjecaj novog nacionalizma u kulturnim politikama na primjerima Francuske, Njemačke, Danske, Nizozemske, Škotske (ovdje je posebno zanimljiva nova struktura potpore kulturi pod nazivom 'Kreativna Škotska' čiji je cilj poboljšati strategije neonacionalizma promicanjem škotskih kreativnih industrija), Jugoistočne Europe (obilježavanje manjina kao predstavnika folklornih ili getoiziranih kultura, odjelitih od dominantne nacionalne kulture), Grčke, Turske.

Primjeri koje iznosi Duelund pokazuju kako novi nacionalizam i politika revitalizacije kolektivnog identiteta prodiru u kreiranje kulturne politike u mnogim zemljama (bilo da je riječ o zaštiti nacionalne baštine, izvozu nacionalnih kulturnih proizvoda, kulturnom turizmu ili potpori kreativnih industrija), ali autor ističe da ne postoji sveobuhvatni pogled na ovu problematiku, ne samo u smislu rasprava, već i potrebe za komparativnim istraživanjima.
 
Kretanje od integracije prema asimilaciji

Duelund definira proces kao 'kretanje od integracije prema asimilaciji'. Međutim, asimilacija je u povijesti pokazala svoje poražavajuće rezultate, a integracija je bila više projekt nego zbiljski utemeljen proces. Već je prije šezdesetak godina Europska kulturna konvencija (1954.) isticala integraciju a ne asimilaciju, ali ako integracija znači 'živjeti jedni pokraj drugih' (Angela Merkel), kakve su njene šanse? Istodobno s isticanjem europskih vrijednosti tolerantnosti, solidarnosti, multikulturalizma i mnogostrukih identiteta, raznolikosti i interkulturne komunikacije (koje prožimaju i navedeni istraživački EVS program), zemlje članice umnožavaju protekcionističke mjere koje su protivne viziji zajednice i europskih vrijednosti.

Duelund formulira niz prijedloga za buduću akciju koju bi Vijeće Europe trebalo poduzeti u suočavanju s novim nacionalizmom u kulturnoj politici i praksi i nastojanju da se smanje kobni učinci novog nacionalizma na današnje politike u Europi. Nadajmo se, zajedno s autorom, da će studija pobuditi interes, razmišljanja i rasprave ne samo istraživača kulturnih politika već i donosioca odluka, a Vijeće Europe potaknuti na novu, krajnje važnu akciju. (Izvor: Zarez)