Izložbe slika Đurđe Merle u Puli

Premda je Đurđa Merle od svog samog autorskog početka bila prisutna na likovnoj sceni hrvatske suvremenosti, nikad nije bila u samom njenom središtu. Moglo bi se reći da je sudjelovala gotovo iz prikrajka, samozatajno i diskretno, ali zbog toga ne i manje uvjerljivo. Pojavila se s ekspanzijom Nove slike kao i većina njene generacije, te je slikala tropsko - fantazmagorične kompozicije jakog kolorita, a potom je krenula u umjetnička razmišljanja intimističkog predznaka prožeta simboličnim ozračjem, često na rubu mističnog.

Takav izraz u autorice bio je već jasno naznačen u početku njena stvaralaštva, a možda nikad nije ni prestalo s time da su oscilacije bile česte i različite, ovisno o određenoj  likovnoj problematici s kojom je trenutno bila zaokupljena. Inzistiranje na složenom iščitavanju simboličkog govora postala je i ostala konstanta u opusu ove umjetnice. Takvo poimanje možda je razlogom izostanka boje u njenim kasnijim radovima, odnosno odluka da svoj antikolorizam bazira na tonskom suglasju ne-boja bijele i crne s čitavim spektrom sivih tonova.

Takav odnos prema boji simptomatičan je u radovima s početka devedesetih godina kada autorica traži i izlaz u treću dimenziju služeći se na slikanim platnima apliciranim elementima, čineći pomak od slike prema objektu. U svom kritičkom ogledu  o tom ciklusu Spomenka Nikitović (Večernji list.21.03.1994.) napisala je: U čistoći likovnog i minimalizmu izražajnog, pak, ova izložba Đurđe Merle pomak je prema drugačijem mentalnom prostoru autorice, prostoru bez erupcija dekorativnog obilja s izrazito uslojenom obradom površina u različitim tvarnim kvalitetama… Svojim slikama – objektima autorica postavlja receptora u poziciju da njezin drugačiji način mišljena prepoznaje kao novi projekt – ritual između prošlosti i budućnosti, a da nije posve siguran je li to sadašnjost…iz teksta Mladena Lučića