Izložba Tomislava Buntaka u Splitu

Izložba u zavodu HAZU(palača Milesi) i Galeriji Kula fokusirana je na slikarsku metodu koju već dugo nismo imali prilike vidjeti u Buntakovim javnim nastupima. Riječ je o kompozicijama izrazito bogatima likovima, sazdanima od niza scena koje se bez međusobno naglašene povezanosti gomilaju u pejzažu suženog perspektivnog prikaza, od prvog plana na dnu slike, pa sve prema posljednjem prizoru na njenom vrhu. Sumarno, scene kao da predstavljaju vrhunce ili posebno privlačne prizore kompleksne naracije koju nam kompozicija sugerira. Slike se stoga u svom djelovanju doimaju poput filmskih plakata ili ilustracija na ovicima knjiga, koji potencijalnom čitatelju/posjetitelju dočaravaju uzbudljivu radnju koja se odvija među koricama knjige ili proživljava u tami auditorija.

Možda slučajno, ali jedina klasična kompozicija ciklusa – slika para u interijeru - predstavlja nam Šeherezadu koja se priprema za večernji ritual pripovijedanja. Iako glave pokrivene velom, Šeherezada nam pokazuje svoje nago, sočno tijelo ističući erotski podtekst izvornog štiva, ali i štimung cijelog opusa. Uistinu, riječ je o najsenzualnijim slikama koje su do sada izašle iz Buntakovog kista. Njegove poslovično dugonoge i dugokose ljepotice lješkare u plićaku (neke od njih u pozama dostojnim erotskih magazina) ili se odmaraju na tlu i stijenama koje još i noću isijavaju tijekom dana upijenu toplinu. Na slikama su u drugom planu i njihovi muški pandani, ali još češće muškarci u bijelim odijelima, istraživači dalekih krajeva, agenti multinacionalnih društava, pustolovi i avanturisti pred kojima se otvaraju horizonti djevičanskih krajobraza kakvih u suvremenoj civilizaciji opterećenoj ekološkom krizom ima još samo u avanturističkoj literaturi i kinematografiji. Na slikama se rame uz rame pojavljuje taj međuovisni adolescentski dvojac, mitski junak, ovdje Corto Maltese, karizmatični strip heroj Huga Pratta, i sam autor kao dječak koji u bilježnicu unosi skice i to možda upravo neke od onih koje su ovom prilikom iskoračile u svijet zrelog slikarstva.

Vraćajući se na temu pripovijedanja i Šeherezade, ciklus je spontano podijeljen na dnevni i noćni pol. Dnevni rasvijetljene game, vedar i dinamičan, a noćni zagasit u tonu, senzualniji po ozračju i metijeru. Ova jasna podjela ciklusa i svijest o pretakanju dana u noć, svjesnog u podsvjesno, fikcije u realnost i natrag, osim očite kozmičke simbolike, ukazuje i na autorovu vrlinu podjednakog vrednovanja svega što se događa pod nebeskim svodom, svih kulturoloških predložaka, motiva visoke i popularne kulture, scena iz literature, svakodnevnice ili snova. Svi oni koji poznaju Buntakov modus operandi, znaju za blokove skica i njegovu navadu da u svakom mogućem trenutku crta prizor koji ga je zaokupio bilo kao scena koja se odvija u tom trenutku, bilo kao formalna vježba neke zahtjevnije poze, detalja, situacije.

Buntakove kompozicije najčešće nastaju kao kolažiranje ovih skica, pa se motivi često prenose iz djela u djelo, iz ciklusa u ciklus, uvijek uključeni u neki nov prizor ili priču. Sklonost autoreferencijalnosti, kulturološkim predlošcima preuzetima iz globalnog repertoara vizualnih predodžbi te fotografskom posredovanju prizora iz stvarnog života, Buntaka čini pravim postmodernističkim umjetnikom, a isto se može ustvrditi i za stilska obilježja njegovog stvaralaštva. Njegov idiom najbliži je pučkom slikarstvu, njegovoj plošnosti, neujednačenom stilskom tretmanu dijelova slike, svježini, šarmu i izravnosti. Umjetnost je to čija se svrha iscrpljuje u neprekidno obnavljajućem užitku stvaranja, rada u materijalu, njegovoj boji, mirisu i teksturi. I taj se užitak kao životna sila prenosi na gledatelje dok pogled vrluda da upije, a misao da obuhvati cjelokupno vizualno bogatstvo svake od pojedinih slika. Na stranu rasprave i svađe, treba li od stvaralaštva tražiti nešto više, u kojoj god nam se formi ono ukazivalo? iz teksta Branka Franceschija