Naputak o zrenju
(…)Negdje na tome tragu valja pristupiti i radovima koje je Vlatko Vincek izdvojio iz svoga opusa za ovu priliku. Potrebno je uočavati relacije suprotstavljanja i analogije između elemenata, ali valja voditi računa da su to tek početne pozicije misaonog domašaja cjeline. U video snimci koja dokumentira performans pod nazivom Entropija semiotičke sastavnice su naizgled jasne. Gledamo umjetnika koji znalački priprema birana jela – eklatantni primjer simboličke nadgradnje, kulturalne pretvorbe hrane u dodanu vrijednost, odnosno transformacije razine zadovoljenja potrebe u razinu induciranja želje. Pažljivo pripremljena jela, međutim, bacaju se hrpimice u ovješeni goveđi želudac – mjesto na kojem simbolički kapital jestvina nestaje, gdje ih guta entropijski mrak slijepog probavnog trakta. Uzaludnost napora i uloženih sredstava, nastojanje koje ostaje bez rezultata, ili točnije, s rezultatom koji utjelovljuje pojam radikalnog uništenja – jer, radnja ne rezultira čak niti ekskrementom kao arhetipskim proizvodom probavnog procesa (!) – ostavlja dojam frustracije i tjeskobe.
Serija video radova u kojima Vincek koristi puževe po emotivnom je dojmu daleko manje repulzivna, no u značenjskim implikacijama ništa manje drastična. Opet, posrijedi je naizgled jasna binarna diferencijacija: na semiotičkom polu prirode male su životinje iz reda mekušaca, a na polu kulture neko od ključnih djela zapadne civilizacije – primjerice, neka od poglavlja iz spisā Tome Akvinskog. I opet, posrijedi je nesumjerljivost simboličkog i realnog registra, jezika i bioloških činjenica. Sporo prelaženje puža preko stranice sadržajno vrijednog teksta nije njegova doslovna anulacija, ali smisaona divergencija svakako jest. Tijelo knjige i simbolička forma teksta za životinju su tek podloga za kretanje; ona ih koristi kao svoj životni resurs, potpuno neovisno o funkciji i simboličkom sadržaju koji imaju u svome primarnom civilizacijskom kontekstu. Dirljiva je i prikrivena agresivnost tog čina; spori prelazak preko stranice koji bagatelizira ritam redaka i linearno odvijanje tekstualnog smisla, de facto ne čini ništa destruktivno osim što apstrahira materijalnu podlogu teksta, razdvaja simboličku stvarnost od predmetne egzistencije, prisvajajući ono što je biću potrebno. Tekst pak, s druge strane, baš ništa ne zna o egzistencijalnom iskustvu puža; za svijest koja umije razumjeti filozofske spise, puževi su potpuna tajna. Prvotna se hijerarhija između suprotstavljenih kategorija kulture i prirode, jezične i biološke stvarnosti tako obrće ili bar klima; je li doista posrijedi kulturološka nadgradnja? Ili odnos pasivnog zrcaljenja? Kojoj realnosti pripadaju kulturalni konstrukti? I što se na koncu čemu vraća?
Zbog takvih i drugih sličnih pitanja radovi Vlatka Vinceka nedvojbeno su duboko filozofični. Premda podrazumijevaju intelektualnu upućenost ili bar senzibiliziranost za apstraktno mišljenje, nikada ne prevode naučeno, već putem snažnih i izravnih vizualnih metafora jednostavno potiču na razmišljanje. Ili drugim riječima, otvaraju horizont zrenja, što umjetnost i treba činiti: držati nas budnima, otvorenima za istinu, čak i kada se ona ne nazire iza prvoga ugla.
Ivana Mance
