Pavo Urban bio je iznimno talentiran i nerazumno neustrašiv fotograf čiji je stvaralački put prekinut u svojoj uzlaznoj putanji, gotovo na samom početku. Umjesto odlaska u Zagreb na studij kamere koji je upravo bio upisao, Pavo se već krajem rujna 1991. uključuje u obranu napadnutog Dubrovnika. Branio ga je i kao vojnik i kao fotograf-svjedok svih pojedinosti njegova ratnog života i stradanja U nepuna dva mjeseca, do svoje pogibije 6. prosinca 1991., stvorio je briljantan opus za kakav većini nije dovoljan cijeli dugi život.
Njegova posljednja serija fotografija pravo je remek-djelo, ti snimci kao da su rezultat preciznog projekta, scenarija, a ne tek neposredne, munjevite reakcije na ekstremnu situaciju ratne pogibelji. Snimajući iz pozicije Vrata od Ploča perspektivu Straduna s nasuprotnim Vratima od Pila, Pavo je čudesnom intuicijom odredio kadar u kome će se odvijati najveća drama prošlostoljetnog Dubrovnika.
U prvoj snimci ne događa se ništa, vidimo samo pust Grad u tmurno prosinačko jutro. No već na sljedećoj je pakao, u dnu Straduna vatra i eksplozija od koje se trese i grad i kamera. Pavo, međutim, potpuno sabrano nastavlja pratiti događaj te, ignorirajući opasnost, pažljivim kadriranjem, u 12 sekvenci dokumentira njegov razvoj.
Pavo Urban rođen je u Dubrovniku,1968. Završio je Srednju pomorsku školu i bio student Pomorskog fakulteta u Dubrovniku. U rujnu 1991. primljen je na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, na smjer Filmsko i TV snimanje, ali studij nije nikad započeo jer je odlučio ostati u ratnom Dubrovniku. Kao dragovoljac već nalazi se na prvoj crti bojišnice u Župi Dubrovačkoj. Ondje otpočinje njegov ratni fotografski opus (rat-art). Padom Župe Dubrovačke vratio se u Dubrovnik, gdje počinje raditi za Dubrovački vjesnik i Slobodnu Dalmaciju kao ratni reporter. U tom svojstvu zabilježio je i prvi pogodak u povijesnu gradsku jezgru, 26. listopada 1991. Svoj je posao obavljao izuzetno sustavno i savjesno. Tako je u rano jutro 6. prosinca 1991., između 7 i 8 sati, počeo snimati i najžešći napad na Dubrovnik. Na kraju te dramatične serije od 12 snimki je i poginuo. Bile su mu 23. godine.
Nakon smrti, njegove su fotografije izlagane na više samostalnih i grupnih izložbi, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Izdane su i dvije knjige njegovih radova, monografija Pavo Urban i Pavo Urban – posljednje slike. Posthumno, dodijeljene su mu brojna priznanja, nagrade i odlikovanja. Pavo Urban je kultno ime hrvatske fotografije i jedan od najmarkantnijih simbola ratnog Dubrovnika.
