Ivan Kožarić – izložba u Greti

'Varaju se oni koji ključ za razumijevanje i vrednovanje djela Ivana Kožarića traže u mediju, zanatu, stilu, razvojnoj liniji… Jer Kožarić se ponaša neposlušno i neuredno, izbjegavajući utvrđene parametre, uzuse, zakonitosti… Da bi se ostvarila plodna komunikacija s Kožarićevim djelom potrebno si je osigurati dovoljnu dozu otvorenosti, opuštenosti, nepretencioznosti, nedogmatičnosti… odnosno ekvivalent svih onih uvjeta koji su to djelo omogućili. S jedne strane Kožarić je atipičan, štoviše endemičan stvaratelj, za čije je razumijevanje i kunsthistoričarsko uladičenje svaka postojeća, službena shema neupotrebljiva. No, istodobno, sasvim suprotno –  Kožarić je paradigma, školski primjer umjetnika! I to jednostavno stoga što u svom radu primjenjuje, a u svoje djelo u najizdašnijim količinama ugrađuje – samu Slobodu. Slobodu kao supstancu koja čini načelo i srž umjetnosti.

Kožarić se uvijek opirao odrastanju da bi djetinje raširenim očima održavao vječnu svježinu pogleda. U tome je njegova životvorna moć, sposobnost da nam pomogne u buđenju naših osjetila, jačanju senzacija, dopuni i revidiranju iskustava. ‘Moj atelijer je laboratorij za oživljavanje’ kaže Kožarić. I u pravu je! Naime, njegova su djela, bez obzira u kojem se obliku i materijalu pojavljivala, kako za laike tako i za znalce – katalizatori obnove. Nikakvo čudo jer sva su i sama potencijalni objekti ‘restauracije’. Dobro je, naime, poznato da je Kožarićev uvriježeni stav nemirenje s dovršenošću, a manira – stalna revizija vlastitog opusa. Tako ni ona djela koja su povijesno, enciklopedijski ‘betonirana’ nisu imuna na njegove dodatne, ponekad tek simbolične, a često vrlo radikalne intervencije.

U Kožarićevu djelu, neovisno o formalnom stupnju dovršenosti, sačuvana je ideja procesualnosti, otvorenosti, kontinuiteta. Stoga će svi intelektualni uzrasti, profili i stališi u njemu pronaći dovoljno plodotvorne nervoze, čuđenja, ushita… Ili netrpeljivosti, svejedno. Ali nitko neće ostati netaknut, pošteđen poriva na reakciju, nikoga neće mimoići potreba neke interne samorasprave. Za to postoje dokazi, a najlakše ih je evidentirati u djelima namijenjenim najširoj publici, dakle u Kožarićevim javnim skulpturama ili instalacijama. Nevažno je je li riječ o figuraciji (Matoš), impersonalnoj geometriji (Prizemljeno sunce), organskom ready madeu (Stog sijena). Na sva ta, izgledom i materijalno temeljito različita djela, reakcije su iste. Jednako intenzivne, burne, šarolike; ovog ili onog emotivnog predznaka. Jer u sva ta djela ugrađena je životvorna, animacijska, magična supstanca koja isključuje neprimjećivanje i ravnodušnost. Naprotiv, poziva na komunikaciju, osvješćuje, podsjeća, potiče na kreaciju, na dogradnju (ili razgradnju).

Jednaki učinak kao s plastičkim objektima najrazličitijih stilskih i medijskih idioma Kožarić proizvodi i svojim rukopisno predočenim mislima,  jednostavnim, eliptičnim, prozračujućim, značenjski voluminoznim sintagmama: opažanjima, tvrdnjama, zaključcima, pozivima… Koliko širine, primjerice, sadrži prkosna tvrdnja ovog devedesetogodišnjaka: Nema smrti, postoji samo život!; ili pak konstatacija: Smiješno je umrijeti.

Uzvikom Razbijmo okvire! Kožarić evocira svoj ne tako davno izveden ciklus radova u kojima je doslovno čekićem razbijao ‘blindrame’ svojih gotovih slika pretvarajući ih u trodimenzionalne objekte. No istodobno, u te dvije riječi s uskličnikom Kožarić sažima svoj životni i stvaralački manifest. Pozivom pak: Stvorimo novu državu!Kožarić potvrđuje svoju utopijsku volju koju je višekratno tijekom svoga staža izražavao, primjerice u obraćanju kiparima svijeta da zajedno s njim učine odljev zemaljske kugle. (…)' Antun Maračić