Intervju uživo s Daliborom Martinisom

Dalibor Martinis (Zagreb, 1947.) Diplomirao je 1971. na Akademiji likovnih umjetnosti. Izlaže od 1969., od 1973. djeluje kao videoautor samostalno, a do 1992. i u koautorstvu sa Sanjom Iveković. Održao brojne samostalne izložbe, performanse i projekcije, i sudjelovao na brojnim međunarodnim izložbama. (Bijenala u Veneciji, Sao Păulu, Kwangju-u, Dokumenta/Kassel i dr.), te na videofestivalima (Berlin, Tokyo, Montreal, Locarno, i dr.). Osvojio više međunarodnih nagrada (Tokyo Video festival 1984., Locarno 1984., Alpe/Adria Film Festival Trst 1996.).

Njegovi radovi nalaze se u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, The Museum of Modern Art/New York, Stedelijk Museum/Amsterdam, ZKM/Karlsruhe, New York Public Library, Kontakt/Erste Bank, Beč i dr. Trenutno predaje na Akademiji primjenjene umjetnosti u Rijeci.
 
Razumijevanje suvremene umjetnosti u Hrvatskoj je ograničeno. Više je razloga zašto je tome tako, ali svakako je prvi problem školski sustav koji se u umjetnosti vrlo malo bavi formalnom i koncepcijskom razinom nego pretežno povijesnom perspektivom i nastoji učenicima prenijeti sustav kanoniziranih umjetnina. Suvremenošću se ne bavi. To je ključni problem koji dugoročno generira odsustvo interesa i razumijevanja suvremene umjetnosti. Kako je još Bourdieu u svojim istraživanjima pokazao, edukacijski kapital, onaj koji stječemo kroz formalno obrazovanje, ključni je faktor koji određuje ukus. Nemoguće je nadomjestiti ovaj nedostatak drugim sredstvima, no moguće je na daleko manjoj skali djelovati na razvoju kulturnog kapitala, onoga kojega stječemo putem kulturnih institucija, samostalno ili kroz socijalne kontakte, te proširivati skupinu koju suvremena umjetnost zanima. Serija razgovora koja je pred nama izraz je jednog takvog nastojanja.

Ovom  serijom razgovora želimo s umjetnicima koji već jesu dio naše povijesti  propitati svijest o povijesnosti, ući u razmatranje povijesno danih problema medija i društva, želimo utvrditi da li je suvremena umjetnost uopće suvremena, u smislu njezinog položaja u odnosu na sadašnjost, da li je simptomatična ili je nevidljiva pored drugih kulturnih pojava. Adorno je još 1969. godine napisao da je 'očito da ništa što se odnosi na umjetnost više nije očito…ni njezin unutarnji život, ni njezin odnos prema svijetu, pa čak ni njezino pravo na postojanje ' Ova Adornova rečenica svojevrstan je lajtmotiv ovih razgovora.