Današnje veliko selo Gorjani, deset kilometara sjeverozapadno od Đakova, jedno je od najstarijih naseobina središnje Slavonije, a kontinuirano egzistira više od tisuću godina. U srednjem vijeku bio je osmi grad u Hrvatskoj, dok danas ima samo 1.008 stanovnika. Selo je najpoznatije po svom običaju proljetnog ophoda kraljica ili ljelja koji se nalazi na UNESCO-voj listi zaštićene nematerijalne kulturne baštine.
Suvremeno naselje oblikovalo se u drugoj polovini 16. stoljeća, uz ruševine srednjovjekovnoga gradskog naselja Gore ili Gare, na spoju prostrana đakovačkog ravnjaka i nizine gornjega toka rijeke Vuke. O dinamičnosti reljefa na kojemu su nastali Gorjani, usred slavonske ravnice, svjedoči i srednjovjekovno ime toga naselja, jer, doista, ako promatramo današnje Gorjane iz doline gornjeg toka Vuke, stječe se dojam da je ono nastalo na manjoj gori. Taj prirodno zaštićen prostor, smješten na raskrižju nekoliko važnih komunikacija, uvjetovao je u srednjem vijeku nastanak većeg naselja uz plemićki grad, koji se prvi put spominje 1256. Tako u svom izvornom znanstvenom članku objavljenom u časopisu Scrinia Slavonica 2006. o Gorjanima, ušorenom šokačkom selu, poznatom zahvaljujući svom običaju proljetnog ophoda kraljica ili ljelja na Duhove, koji je proglašen zaštićenim dobrom hrvatske nematerijalne kulturne baštine na listi UNESCO-a, piše Krešimir Regan.
(…) Ipak, ono što je Gorjane predstavilo, recimo tako, svijetu, to su ljelje. Načelnik Lović objašnjava legendu: 'Običaj ljelja proljetni je ophod koji se u Gorjanima održava jednom godišnje, na katolički blagdan Duhova, a danas ga izvode članice i članovi KUD-a Gorjanac. Iako se običaj ljelja održava na Duhove, on nema nikakvih crkvenih obilježja. Održavao se u Gorjanima do 1966. godine i ponovno od 2002. godine do danas, a u međuvremenu se održavao na pozornici.
Kako se običaj nije održavao u selu čak 36 godina, s ponovnom obnovom nešto je promijenjen i prilagođen održavanju u današnje vrijeme. Djevojke i mladići okupljaju se na sv. misi u crkvi sv. Jakova apostola, a nakon toga kreću u ophod selom. Djevojke su tom prigodom specifično odjevene i podijeljene po ulogama, na kraljeve i kraljice. Kraljevi nose ukrašene muške kape u obliku stošca, s cvjetovima, štrepama, ogledalcima, koviljem i trakama te u ruci nose sablje, a kraljice imaju vjenčiće kao mladenke na vjenčanju. Tako odjevene kreću se u povorci pokraj kuća uz pjevanje specifičnih pjesama. Domaćini koji ih žele primiti širom otvore kapiju ili već unaprijed najave kako žele primiti ljelje, a one ulaze u dvorište, pjevaju domaćinima prigodne pjesme, izvode obrednu igru u kolu, uz pratnju gajdaša, a tamburaši također zasviraju poneku pjesmu, kolo ili bećarac. Domaćini ih počaste pićem, jelom i kolačima te darivaju novcem, nakon čega ljelje odlaze do druge kuće. Nakon obilaska Gorjana ljelje u okićenim konjskim zapregama odlaze u još poneko susjedno selo.
Gorjanima kruži legenda koja početak toga običaja stavlja u tursko doba i priča da su Turci zarobili sve muškarce iz sela, a djevojke su se maskirale i sa sabljama i kosama krenule prema Turcima. Turci su pomislili da su to duhovi, oslobodili su muškarce i pobjegli. Stručnjaci koji su proučavali običaj smatraju ga puno starijim. Smatraju da potječe iz vremena prije seobe Slavena iz praslavenske države i da su ostatak kulta staroslavenskog boga Peruna. Godine 1966. ljelje su iz Gorjana, prigodom proslave 100. godišnjice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, proglašene historijskim spomenikom. Godine 2007. Ministarstvo kulture upisuje ih na listu hrvatske nematerijalne kulturne baštine, a 2009. godine UNESCO ih je upisao na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva', objašnjava Lović. (…)
Izvor:
www.glas-slavonije.hr
