U zagrebačkoj Galeriji Inkubator, u petak, 13. prosinca, u 20,30 sati, otvara se izložba mladog beogradskog autora Marka Prokića. Izložba ostaje otvorena do 25. prosinca.
vrijeme: 13.12.2013. 20,30
mjesto: Zagreb; Galerija Inkubator, Tkalčićeva 30
Na spomen mladoga beogradskog ilustratora Marka Prokića mnogima se izmami osmijeh na lice. Svojim je duhovitim i pronicljivim ilustriranim porukama već postao specifičan feel good brand u regiji, a magija koju ovi radovi ostvaruju u relaciji s publikom do koje dopru (ili na koju, jednostavno, putem naiđu), uvijek je osobna i partikularna. Svaka, naime, poruka koju Prokić ilustrira je, kako i sam kaže: proživljena i preživljena. To se upravo čini jednim od ključnih elemenata u gotovo nepodnošljivoj lakoći poistovjećivanja s autorovom jutarnjom mrzovoljnošću, eksplicitnom ili implicitnom melankolijom, osjećajima nedostajanja, dosade ili bolne svijesti o rutini svakodnevice.
To su kratki ali sadržajni, općeniti ali određeni, smiješni ali istovremeno i tužni otkucaji emotivnih i razumskih impulsa svakoga od nas. Prokić stvara galeriju najponutrenijih osjećaja iz vlastitoga prostora i oni postaju djelidbeni atom u komunikaciji sa svakim interaktivnim subjektom. Najteže je uvijek nacrtati osjećaj; male i velike stvari, viđene, doživljene i proživljene, reći će autor, a osim osjećaja, njegovo ručno crtana slova, što bi u slobodnom prijevodu značila sintagma hand lettering – katkada postaju i latentna kritika nama nepoznatog nekog/nečeg. To također, uz apersonalnu tamnu pozadinu i tvrdoglavu uniformiranost strukture, čini Prokićev rad sasvim otvorenim pa i pomalo generičkim, što onda ostavlja prostora i za naše osobne upise iz naše osobne svakodnevice te čini onu magiju s početka priče još intimnijom i bližom. Martina Bratić
Marko Prokić rođen je sada već davne 1979. godine u Kragujevcu. Kada je završio Saobraćajni fakultet u Beogradu, shvatio je što ne želi raditi u životu. Ilustraciju smatra čistom ljubavlju. Do sada je izlagao, što samostalno, što grupno u Beogradu, Zagrebu i Montpellier-u. Živi, radi i malo spava u Beogradu.
Sreća je negdje u 11 ujutro, s prvom jutarnjom kavom. Na izložbi, na kojoj ste sada, prikazan vam je moj put do nje. Svojevrsni dnevnik vlastitih tišina koje su kasnije nacrtane, po sjećanju.
