Felice Levini u Laubi

Felice Levini predstavit će se hrvatskoj publici po prvi put s 3 rada, 3 instalacije nastale u rasponu od 1993. do 2014. Felice Levini rođen je 1956. u Rimu gdje do danas živi i radi.  Nakon diplome 1978. na Akademiji lijepih umjetnosti otvara studio u ulici S. Agata dei Goti u Rimu kojeg dijeli s ostalim umjetnicima i koji ubrzo postaje novo mjesto susreta prilikom izložbi i poetskih večeri. Njegov je rad bio predstavljen na izložbi Nuovi - nuovi u Bologni 1980. koju je kustoski potpisao Renato Barilli, a ime izložbe kasnije je preuzeto kako bi označilo istoimeni pokret u kontekstu postmoderne. Tijekom devedesetih u svojim slikama spaja apstraktne i figurativne elemente - ponavljanju dekorativnih motiva koji čine sliku apstraktnom suprostavlja ljudski lik. Izlaže na brojnim samostalnim izložbama u Firenci  (Galleria Ficara i Centro di Cultura Sperimentale), u Napulju (Galleria Scalise), u Riminiju (Galleria d’Arte Contemporanea) i u brojnim rimskim galerijama (Sprovieri, La Nova Pesa, L’Attico, kao i na  grupnim izložbama diljem Italije i važnim međunarodnim umjetničkim manifestacijama (XXXIV. Festival dei Due Mondi u Spoletu, XLV. Biennale di Venezia,  XII. Quadriennale u Rimu).

Laubatalk: Kunsthalle unutar industrijskog prostora, subota 18. travnja, u 19 sati:
Sudjeluju:
Felice Levini, umjetnik
Achille Bonito Oliva, likovni kritičar i kustos (putem video konferencije),
Blaž Peršin - ravnatelj MGML,
Borut Vogelnik - IRWIN,
Mario Pieroni – ravnatelj RAM-a (Radioartemobile),
Morana Matković – kustosica, LAUBA – kuća za ljude i umjetnost
Petra Vugrinec, kolekcija Vugrinec
 
Mario Pieroni I Dora Stiefelmeier talijanski su kolekcionari umjetnosti. Mario Pieroni rođen je u Rimu 1937. Od 1974. do 1978. bio je vlasnik galerije Pieroni u Pescarim, a od 1979. do 1991. vlasnik iste galerije u Rimu. Od 1982. do 2002. radio je kao stručni suradnik za suvremenu umjetnost na Francuskoj akademiji u Rimu. Dora Stiefelmeier, rođena u Zürichu 1937., studirala je sociologiju u Bernu, Berlinu i Parizu gdje je diplomirala 1967. Surađivala je s Centrom za dokumentaciju (I.D.O.C.) Drugog vatikanskog koncila, a 1975. je bila suosnivačica časopisa Nuova DWF. Bila je i stručna suradnica za suvremenu umjetnost na Francuskoj akademiji  i art direktorica neprofitne udruge za suvremenu umjetnost Zerynthia osnovane 1991. godine. Zajedno su 2001. osnovali multimedijalni projekt RAM radioartemobile, platformu za suvremenu umjetnost koja povezuje istraživanje zvuka i izlagačku djelatnost, odnosno vizualnu i auditivnu umjetnost, s ciljem stvaranja međunarodne mreže.
 
Achille Bonito Oliva talijanski je likovni kritičar, profesor i kustos rođen 1939. u Caggianu (Salerno). Diplomirao je pravo 1961. na Università Federico II nakon čega upisuje Filozofski fakultet te se vraća pjesničkom pozivu. Sa svoje dvije pjesničke zbirke (Made in Mater, 1967. i Fiction Poems, 1968.) pridružuje se Skupini '63 (Gruppo 63), književnom pokretu koji je djelovao u okvirima talijanske neoavangarde. Kao mladi kustos, u Rimu 1970. godine organizira izložbu Vitalità del negativo (Vitalnost negativnog) koja je predstavila brojne umjetnike talijanske neoavangarde šezdesetih među kojima i predstavnike grupe Arte povera poput Jannisa Kounellisa i Michelangela Pistoletta. Jedan od najvažnijih doprinosa A.B. Olive veže se uz nastajanje i promociju talijanske transavangarde čija se estetika suprostavlja onodobnim snažnim konceptualističkim strujanjima, vraćajući se konkretnim radovima proizvedenim u tradicionalnim medijima slikarstva i skulpture. Važna je i njegova revalorizacija uloge likovnog kritičara gdje kritičar prestaje biti samo posrednik između umjetnika i publike i zagovornik određenog stila, već kvalitetu pronalazi u raznolikosti stilova, a svojim kreativnim radom direktno sudjeluje u stvaranju umjetnosti. Autor je brojnih monografija o suvremenim umjetnicima (Francis Bacon, Mario Ceroli, Yoko Ono, Braco Dimitrijević) te teoretskih radova o manirizmu, povijesnim avangardama i  neoavangardama. Iz njegove bibliografije možemo izdvojiti knjige Arte e sistema dell'arte (1975.), L'ideologia del traditore. Arte, maniera, manierismo (1976.), Il tallone d'Achille sull'arte contemporanea (1988.), Oggetti di turno: dall'arte alla critica (1997.) Od 1980-ih organizirao je i brojne izložbe među kojima i Artisti italiani contemporanei (1983.), Nuove trame dell'arte' i Minimalia. (1987). Uređio je i 45. izdanje Venecijanskog Biennalea (1993.). Uručene su mu brojne nagrade i priznanja među kojima se ističe Valentino d'Oro, međunarodna nagrada za likovnu kritiku.