▪ Zdravko Zima: Ekstraeseji
‘Ekstraeseji’ objedinjuju pisce kojima je Zima na ovaj ili onaj način plaćao ceh, pisce koji su ga formirali ili deformirali te, napokon, pisce koji su bili i ostali njegova trajna fascinacija. Ako je posrijedi hrvatska književnost, onda se ta konstatacija ponajprije odnosi na Krležu, iako je Zimin intimni favorit Matoš. Posebnost rukopisa prepoznaje se u paralelnim portretima, kojima su mogući model Plutarhovi "Usporedni životopisi" (Vitae parallelae), što ih je u recentnoj publicističkoj praksi do majstorstva doveo Berković. Na ljestvici autorovih preferencija povlašteno mjesto pripada također Kocbeku i Kišu. Na kraju, umjesto epiloga, nude se tekstovi o Bernhardu i Joyceu, piscima kojima se Zima uvijek vraća, podjednako zbog njihovog artizma, duboko ucijepljenog osjećaja azilantstva i radikalne pobune protiv svih autoriteta. Od prve do posljednje točke, od Krleže do Joycea, istodobno bliskih i dalekih, kao što su bliske i daleke Hrvatska i Irska, Zimini tekstovi osebujan su apel za takvu vrstu razumijevanja koje, zagovarajući nezamjenjivost književnosti, zagovara nezamjenjivost ljudske sudbine. Zato su ‘Ekstraeseji’ uistinu ekstraeseji. Takvi su zbog izabranih imena, načina elaboracije i mozaikalne strukture. Pojedinosti vode prema cjelini, a cjelina prema pojedinostima, zrcaljenim u onom u čemu vrijedi samo jedan ali presudan kriterij: vrhunsko umijeće pisanja.
▪ Tvrtko Vuković: Tko je u razredu ugasio svjetlo?
‘Tko je u razredu ugasio svjetlo’ knjiga je u kojoj Vuković, polazeći od kritičke analize poučavanja Cesarićeve lirike u osnovnim i srednjim školama, polemizira s tradicionalnim pedagoškim metodama i s tradicionalnim pristupima lirici.
Nadovezujući se na Bourdieuovu raščlambu školskog i akademskog sustava u Francuskoj, Vuković zaključuje kako u domaćem kontekstu te institucije, služeći se lirikom bilo kao nastavnim pomagalom, bilo kao prestižnom znanstvenom temom, oblikuju i proizvode subjekte podložne podjarmljivanju. Kao alternativu tome Vuković nudi nacrt za novi studij lirike i pritom u dijalog uvlači misao različitih mislilaca – Nancya, Derridaa, De Mana, Lacana, Dolara, Crtitchleya – čija čitanja zajedništva, dara, ekonomije, glasa, humora, otpora i drugog omogućuju da se poučavanje i proučavanje lirike zamisli drukčije, i to ne samo u svjetlu edukacijskih ili estetičkih, nego i u svjetlu političkih pitanja današnjice.
web knjižara:
www.uzitakitekst.com
