Duje Jurić / Varijacije 2007. - 2011.

Kada je 1998. godine Mladen Lučić napisao za umjetnički rad Duje Jurića da je izložbom u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti 1995. godine  dokazao kako suvereno vlada „osjetljivim područjem geometrijskog iluzionizma u skladu s načelima optičke umjetnosti“, gdje je „lucidno koristeći mnogobrojna ranija vlastita iskustva otvorio problem trodimenzionalnosti plošnog slikarstva“, što se nadovezivalo na dugogodišnji sustavni umjetnikov rad na problematici tonskog geometrijskog slikarstva u varijacijama crne, bijele i sive, tada nam se činilo kako je Duje Jurić dosegao jedan mogući maksimum i optimum invencije u polju neo-geo umjetnosti.

Od tada je, međutim, Duje Jurić nastavio postojano fascinirati likovne kritičare i kustose nizom iznimno autentičnih varijacija mogućih svjetova geometrijskog nasljeđa, u kojemu mu niti najstrožiji kritičari nisu mogli zanijekati ili osporiti visoku razinu gotovo matematički impostiranih mogućnosti varijacija, nizova i prepleta. Grafika i dvodimenzionalno slikarstvo vremenom su prerasli u zidne slike, ambijente, istraživanja iluzije dubine, površine i granica tih istih dvodimenzionalnih površina, u traganje za savršenim svijetom geometrijskih modula i matrica, u koje je Duje Jurić uveo snažan kolorit, kao važan element potenciranja planova i 3D iluzije u polju slike.


U krilu hrvatske geometrijske umjetnosti, Duju Jurića danas objektivno vrednujemo kao jednog od umjetnika-inovatora, koji je sustavno, preko tri desetljeća tragao za novim oblicima i geo-mrežama u tradiciji konstruktivizma i neoplasticizma, komparirajući vrlo samokritički i analitički vlastite mogućnosti prema senzibilitetu Mondriana, El Lissitzkog, Van Doesburga, hrvatskog EXAT- a, Novih tendencija i op-art- a, kontinuirano tragajući za osobnom, autentičnom slikom paralelnih svjetova geometrije. Njegova ga je individualistička pozicija prirodno dovela i u trend postneo-geo slikarstva u devedesetim godinama 20. stoljeća, iako Duje Jurić nikada sam po svojem umjetničkom habitusu nije težio pripadati grupama, pravcima i trendovima.

Nakon uvođenja boje u novom tisućljeću i eksperimentiranja s velikim rasponom primarnih i sekundarnih boja, Duje Jurić vraća se prividno utišanoj monokromnoj paleti, s prvim akcentima srebrne i zlatne boje. Pred nama se pojavljuju složeni „neo-geo labirinti“ (Miroslav Gašparović), period u kojemu umjetnik za tematsku matricu svojih geometrijskih mreža i nizova uvodi motiv kompjutorskog čipa, odnosno, memorijskih čipova, varirajući ga u vizualno fascinantna polja s onu stranu tehnološkog i tehnicističkog pristupa svijetu, dotičući novu razinu „geometrijskog iluzionizma“ (Mladen Lučić). Pa ipak, baveći se idejom tzv. Memo-chips- a, Duje Jurić ulazi u prostor ne samo procesualne umjetnosti, već i kontemplativno-meditativne inačice apstrakcije. To nije tek hladna i bravurozna high-tech igra uzoraka shema za elektro-instalacije, predimenzionirani memorijski čipovi; jer neki nas od oblika više podsjećaju na kompleksne mentalne mape, nego na svijet kompjutorizirane, dehumanizirane elektronike.

I u ovom ambijentu, postavljenom posebno za prostor Gradske galerije Zabok, Duje Jurić stvara svojevrsni hram slikarstva, prostor pozitivnog Matrix- a u potpunosti ispunjen slikama, koji je na tragu misli umjetnika Ante Jerkovića kako je „slikanje vrsta molitve“. To je daleko od bilo kakvih religijskih predložaka, već se umjetnik referira na potpuno uranjanje u pronađeni unutrašnji mir i harmoniju koju osjeća dok slika geometrijske predloške i labirinte, ali jednako tako spaja serije slika prema konceptu totalnog slikarstva. Poput novopronađene mandale, Duje Jurić se s vremenom u potpunosti približio tezi kritičara Vlastimira Kusika, koji je primijetio kako je ova umjetnost „naoko posve depersonalizirana slika svijeta u kojoj je slikar iznimne slikarske osjetilnosti našao željno utočište“. I sama sam već jednom ranije primijetila kako Duje Jurić uspijeva pomiriti geometriju i suvremeni tehnologizirani, virtualni svijet u umjetničkom amalgamu humanosti, duhovnosti i emotivnosti, koja je dobro skrivena ispod površine slikâ. Njegovi linearni predlošci možda nose u sebi veličanstveni hommage Dimitriju Bašičeviću Mangelosu ili Zlatku Keseru, i zapravo nas upućuju prema traganju ka našim unutarnjim humanim svjetovima, gdje traganje za iluzijom dubine u slici postaje metafora traganja za egzistencijalnim i duhovnim smislom današnjeg čovjeka. Iva Körbler