U Galeriji Otok, Art radionica Lazareti u Dubrovniku, u četvrtak, 5. veljače, u 19 sati, otvara se izložba 'Bez naziva' Dragoslava Dragičevića.
mjesto: Dubrovnik; ARL, Galerija Otok, Frana Supila 8
Autoportret kao valjana i nepresušna forma umjetničkog iskaza prisutna je u povijesti umjetnosti od najranijih dana. Od mitoloških Narcisovih ogleda do samoprožimajuće slike Doriana Graya ili pak radikalnih iskoraka body arta, u samoreprezentaciji utkale su se ontološke misli; tragovi afirmacije socijalnog položaja umjetnika, njegove direktne korelacije sa širim društvenim okvirima, ali i bilježenja vlastitog fizičkog propadanja i osvještavanje neizbježne smrtnosti.
Danas, kada se 'selfie' ustalio u širem društvenom polju kao valjani prikaz vlastitih životnih stanja i blaziranih, pseudo intima, pitanje je na koji se način o sebi progovara iz pozicije netom stasalih mlađih generacija umjetnika. Autor splitsko-bračke adrese, Dragoslav Dragičević, daje jedan od mogućih odgovora kroz radove nastale na kraju studija na splitskoj Umjetničkoj akademiji, u razdoblju od 2012. godine nadalje. Nagovješćujući kraj jedne vrlo bitne životne etape svakog pojedinca, Dragičević tako stvara niz kiparskih radova/proširenih instalacijskih formi u koje direktno umeće vlastiti lik.
U jednom, instalacijskom, suprotstavlja se, fiksiran na štafelaju, potencijalnoj publici; šahovskoj formaciji keramičkih crno-bijelih ženskih lica pribijenih uza zid. U drugoj pak taj isti odljev vlastitoga lica, u glini, siječe na više dijelova, te izlaže kao svojevrsni set prilagodljiv vanjskim potrebama i rukama budućih kustosa. Treći pak keramički je odljev vlastita lica u plavom, Kalopsia iliti 'stvaralačko izmještanje i bijeg u sanjarenje', dok četvrti sugerira svojevrsno brazdanje odljevnog sirovog materijala bez ikakvog naknadnog retuša i proziva se Depresija.
Koliko god se u zadnjih par godina na nekim akademijama osvijestila potreba za pripremom diplomanata na razdoblje 'profesionalizacije' nakon studija, širi dijalog o tranzicijskim procesima i dalje izostaje unutar lokalne sredine.
Tako to vrijeme svojevrsne 'crne rupe' gdje je svatko više manje prepušten odmjeravanju vlastitih snaga u nereguliranim uvjetima rada i umjetničke proizvodnje, postaje tihim poljem borbe i razgovora s vlastitom osobnošću, potencijalnim izborima i sveprisutnim sumnjama. U Dragičevićevom slučaju ono je obilježeno ambivalentnošću vlastite osamljeničke pozicije i ironizacijom mimetičko-mehaničkog aspekta klasičnog kiparskog stvaralačkog čina. Naizgled upućujući na svoju prisutnost, on na trenutak zatomljuje more neizvjesnih kako, gdje i kada. Ivana Meštrov
