Izložba Monike Rusak: 'Negdje između'

Negdje između
 
Fascinacija ženama, a pogotovo ženskim tijelom, nije nimalo strana u povijesti umjetnosti, a sveprisutna je i u današnjem vremenu te kontinuirano traje kao i borba za ženska prava te neprekidan vrtlog dokazivanja i samodokazivanja žena u današnjem svijetu kojem se ne nazire kraj. Propitivanje samog pojma žene, njezinih uloga uvjetovanim društvenim položajem i preispitivanje ustaljenih stereotipa o ženama aktualne su teme u umjetničkom svijetu i čvrsto su vezane uz ženski aktivizam te premošćivanje jaza između stvarnih, realnih žena i nedostižnih, mentalnih predodžbi o idealnim ženama. Takve nedostižne predodžbe o ženskom izgledu, proporcijama tijela i načinu odijevanja poprimaju gotovo mitske razmjere, a rezultat su medijskih nametnutih standarda ljepote i velikih očekivanja i zahtjeva društva od žena u svakom aspektu njezina života. Stoga je inspiracija snažnim antičkim ženama i nedostižnim svemirskim tijelima koji upućuju na nešto dalekosežno i nedodirljivo prigodna podloga za izradu umjetničkih radova autorice Monike Rusak, povezanih u izložbi „Negdje između“ koja se sastoji od mobilne instalacije sa ženskim portretima koji izranjaju iz „morske“ pjene i svojevrsnog zvjezdanog mozaika sastavljenog od fotografija madeža istih žena povezanih u konstelaciju. Mitske mentalne slike savršenih žena idealnih proporcija i kanona ljepote autorica izložbe pokušava srušiti spajanjem portreta stvarnih mladih žena koje se nalaze u prijelaznom životnom razdoblju s „morskom“ pjenom iz koje se, prema grčkoj mitologiji, rodila sama Afrodita, božica ljepote i ljubavi. Prikazanim mladim, ambicioznim i kreativnim ženama u kasnim dvadesetim godinama autorica se referira na prijelazno životno razdoblja u kojem dolazi do odrastanja djevojke u mladu odraslu ženu i na prijelaz iz fakultetskog razdoblja u potragu za stalnim zaposlenjem i početkom građenja buduće karijere što označava veliku životnu promjenu. Promjena, prijelaz, nestalnost i nesigurnost glavna su obilježja tog životnog razdoblja kao i mobilne instalacije koja funkcionira kao kinetička skulptura i sama je, prema formalnim karakteristikama, nestalna i promjenjiva upućujući tako i na promjenjivost ženskih uloga i prava u svijetu. U prvom radu do izražaja dolazi ženska glava kao najvažniji dio ljudskog tijela i simbol unutarnje životne snage, sjedište razuma, mudrosti i pameti. Kako bih svojim Afroditama pomogla da u njima nepoznatom svijetu steknu spomenute karakteristike, autorica ih je smjestila u krugove koji označavaju duhovni svijet i stvaralački duh, i izdižu ih iznad tjelesnog svijeta. Suprotno tome, drugi rad temelji se na naglašenoj senzualnosti ženskog tijela prikazanoj kroz jedinstvene uzorke madeža na različitim dijelovima tijela svake žene koji su spojeni nalik zviježđu na nebu. Svaka žena ima svoju jedinstvenu, neponovljivu konstelaciju madeža na tijelu te zrači posebnom energijom kao i zvijezde, a kroz složeni zvjezdani mozaik autorica ukazuje na iznimne i raznolike ženske osobnosti te kompleksnost pojma ženstvenosti. Uz to, svemir kao simbol beskrajnosti u ovom radu može se povezati i sa beskrajnom borbom žena za dokazivanjem svog statusa u društvu koja je još uvijek na pola puta do ostvarenja cilja, negdje između.

Kao magistra medijske umjetnosti i prakse, Monika Rusak svojim raznolikim umjetničkim djelovanjem, od fotografije preko produkcije video umjetnosti do umjetničkih instalacija,  održava kontinuum suvremenosti eksperimentiranjem različitim medijima i tehnikama te propitivanjem aktualnih tema koje prenosi u umjetničke radove želi premostiti nedostižne predodžbe o ženama i poručuje istima da su jedinstvene i lijepe, svaka na svoj način, kao i konstelacije zvijezda u beskrajnom svemiru. 

Jelena Petković, mag. hist. art. etmag. paed., kustosica izložbe