U zagrebačkoj Galeriji Bačva, Hrvatskog društva likovnih umjetnika, u utorak, 4. studenoga, s početkom u 19 sati, otvara se izložba Josipa Tirića pod nazivom 'Purpurni krug'. Izložba ostaje otvorena do 16. studenoga.
vrijeme: 04.11.2014. 19,00
mjesto: Zagreb; HDLU, Galerija Bačva, Trg žrtava fašizma 16
(..)
Josip Tirić je slikar. Slikar je po bitnosti i po sebi. To se izražava u
načinu slikanja, gdje se ekspresija življenja usmjerena iznutra prema vani, stapa sa ekspresijom slike kao totalnoga ekrana u mjerilu: od povijesnoga ekspresionizma do post-ekspresionizama današnjeg informati
čkoga i informacijskoga doba, uz odjeke zrcalnih slika koje najbolje vidimo u ogledalu ili na fotografiji – zaustavljenoj slici
. Tirićeve slike ostvarene su izrazitom psihološkom skalom
: duh – duša – duševnost. Bolećivo su emotivne, teške i izrazito melankolične. Melankolija je ovdje stanje duha i njegova planeta
Saturna, poput čuvene Dürerove 'Melankolije I
', koja čovjeka sapinje, a ujedno mišlju i tugom oplemenjuje,
što je povezano i s
četiri antička filozofska elementa, ali i
četiri ljudske tekućine od kojih je jedna crna žuč...
Kada gledamo Tirićeve slike vidimo ekspresiju violetnoga
koja se proteže cijelim autorovim purpurnim krugom na svjetlo-tamnoj ljestvici, zapravo, iste boje – poput autorskoga slikarskoga traga u našem post-tranzicijskom prostoru i vremenu. Stoga su Josipove slike
s onu stranu svake ideologije – humanistički zapis mladoga slikara – koji ju razotkriva istim onim sredstvima, ovdje, umjetnosti, od koje su
stvorene. Slike prikazuju interijere i eksterijere u kojima se isprepliću znakovno, stvarno i imaginarno; ujedno opće, pokatkada univerzalno, ali uvijek
osobno viđenje stvarnosti, koju svaki dan, dan za danom, živimo. Sve je isprepleteno nenametljivim vizualnim analogijama.
Olovni pruski vojnik sa
šljemom i tipičnim brkovima i
lik s gas maskom, nad kojima bdije ptica mudrosti izletjela iz pejzaža – slike – u sobi – u slici; djeca
u noći obasjanom mjesečinom (prva četvrt) i okruglom lampom, kao i ekranom s ovu stranu prozora; totalni božanski pejzaž s Trabantom
i čovjek u maskirnoj uniformi iza slikarskih rešetaka ispod vulkana u pozadini; žena koja briše suze i nos maramicom
ispred srušene kuće, reklamna slika s bijelim zubima sa skijanja, kao i slijepa pionirka s crvenim i žutim i plavim petokrakama koje padaju… Mnogo je analogija i poveznica sa simbolima vremena. Naravno,
različita je
zapadna i istočna melankolija, ona sjevernjačka i ona južnjačka, kao i ona koja je intimna i posve osobna – simptom bolesnoga društva i duha vremena. iz teksta Željka Marciuša