izložba

Josip Cmrok: Mala retrospektiva (1962. – 2012.)


vrijeme: 20.11.2012. - 29.11.2012.19,00
mjesto: Zagreb; Galerija ULUPUH, Tkalčićeva 14

U utorak, 20. studenog, u 19 sati, u Galeriji ULUPUH, otvara se mala retrospektivna izložba Josipa Cmroka, keramičara, kipara i oblikovatelja nakita, pedagoga i dugogodišnjeg člana ULUPUH-ove Sekcije za keramiku, porculan i staklo. Autorica i kustosica izložbe je Višnja Slavica Gabout. Izložba je otvorena do 29. studenog.

Josip Cmrok (Zagreb, 3. srpnja 1932. – Zagreb, 1. listopada 2012.) bio je svestrani umjetnik i pedagog. Unatoč tome što ga se smatra ponajviše klasičnim autorom,  njegovo stvaralaštvo izaziva pozornost neobičnom raznolikošću izričaja, koja se kreće od realizma i čiste figuracije, preko sintetičnosti, do picassovske kubo-apstrakcije; od lirskih do karikaturalnih elemenata; od organskih do konstruktivnih usmjerenja. Kao umjetnička osobnost uvijek je znao intrigirati specifičnom dvojnošću suprotstavljenih karakteristika svoje ličnosti, što je, zajedno s izvrsnim školovanjem i izvanrednim iskustvom u konačnici rezultiralo nemalo zanimljivim opusom.

U svom dugom, plodonosnom stvaralaštvu ponajviše se posvetio kiparstvu i keramici, čije su mu odlične temelje dali neki od naših najeminentnijih umjetnika kod kojih se školovao: Blanka Dužanec, Fran Kršinić i Vanja Radauš. Kod Blanke Dužanec  Cmrok je dobio u svoje vrijeme jednu od najkvalitetnijih umjetničko-tehnoloških poduka iz keramike, što je kasnije bio osnov njegova izražavanja u tom mediju: izbrušeni metje, te osjećaj za živi koloristički oslik keramičkih predmeta – tanjura, vaza, ploča, zdjela, svijećnjaka..., na čijoj površini je docnije, za cijelog  svog umjetničkog života, pričao zanimljive priče. Izvor inspiracije za njih bio je raznolik : daleka povijest, egzotični narodi, domaća folkloristika, mitovi, legende, narodni običaji, simboli, znakovi. Štapićasti ili picassovski plesači i svirači, sljubljeni ženski likovi, pijevci, klauni i harlekini, te znakovi glagoljice, često korišteni u ovom njegovom keramičarsko-slikarskom segmentu opusa, postali su vremenom i njegova 'autorska oznak'.

U kiparskom dijelu opusa, pak, od svojih profesora Cmrok je baštinio i zauvijek prisvojio s jedne strane pristup kiparstvu kao lirskoj sintezi stvarnosti (pokazujući to u svojoj portretnoj i figurativnoj skulpturi), s uglačanim volumenima izrazito taktilnih površina, a s druge istražujući u području organske, odnosno polu-geometrijske i konstruktivističke skulpture, gdje je volumene sažimao do blokovite elementarnosti. Premda većinom namišljene da se gledaju frontalno, te skulpture djeluju izuzetno monumentalno, čak ekspresivno.
Cmrokovo kiparstvo uvijek je kretalo od crteža - vehementnog, sažetog i konciznog, u kojem se pokretao život njegovih skulptura. U crtežu se također pokretao i započinjao život i  njegova nakita u plemenitim kovinama, gdje je bio majstor i gdje je združio svoja kiparska i slikarska iskustva, te svu svoju strpljivost i znanje, stvarajući oblike koji su se isticali ljepotom konstruktivnoga i funkcionalnošću dizajniranoga.

U svojoj umjetnosti ovaj autor znalački je znao usuglasiti težnju prema narativno-crtačkom, s onom prema prostorno-sintetskom, konstruktivističkom i organsko-geometrijskom, bezpogovorno uvažavajući zakonitosti forme i sadržaja. Uz to, uvijek je maksimalno propitivao i pročišćavao svoj izričaj, kao i svoj likovni vokabular, pritom pokazujući zamjetnu studioznost, preciznost i discipliniranu ustrajnost, čime je stekao glas osebujnog umjetnika – ali i vrsnoga profesora.  (Višnja Slavica Gabout, iz predgovora

Josip Cmrok završio je 1956. godine Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, Odjel keramike, u klasi prof. Blanke Dužanec, a na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 1962. godine u klasi prof. Frana Kršinića. Od 1962. do 1964. pohađao je Majstorsku radionicu kod prof. Vanje Radauša.

Djelovao je kao slobodni umjetnik od 1967. do 1976, a nakon toga započinje s pedagoškim radom  na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu – prvo na Odjelu za obradu plemenitih metala, a potom na Odjelu keramičkih tehnika. Na toj prestižnoj umjetničkoj školi 20 godina, do umirovljenja 1997. godine, odgajao je  buduće generacije umjetnika, uvodeći ih u sve tajne keramičkog, kiparskog i zlatarskog zanata. Bio je dugogodišnji član Sekcije za keramiku, staklo i porculan ULUPUH-a.

Izlagao je vrlo malo i za života je održao sedam samostalnih izložbi, od kojih kao značajnije valja spomenuti onu u Muzeju za umjetnost i obrt (1981.) i onu u Muzeju grada Zagreba (1993.) Sudjelovao je povremeno na skupnim izložbama svoga strukovnog udruženja, na godišnjim izložbama profesora zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, na pojedinim tematskim izložbama Sekcije za keramiku, staklo i porculan ULUPUH-a („Keramika plus“. 2003.), na 2. hrvatskom triennalu keramike 2011., te na nekoliko skupnih  izložbi u inozemstvu. Značajniji javni radovi su mu bista Milke Trnine (Vezišće,1957., bronca), bista Ogrizović (Senj, 1968., bronca), 'Sunčanik' – spomenik/oznaka 45.paralele (Senj, 1989., beton). Bavio se i restauracijom (radio je sredinom šezdesetih godina na restauraciji štukatura u HNK – Zagreb). 

Djela mu se nalaze u fundusu Muzeja grada Zagreba, te u mnogim privatnim zbirkama. Dobitnik je Povelje Skupštine Općine Senj, za značajne zasluge i postignute uspjehe u doprinosu razvoja grada Senja (1990.)

(M.K., 19.11.2012)