Hommage: Ivo Šebalj 1912. - 2002. / Šebalj i križ

Kad je prihvatio poziv Carla i Francesche von Habsburg da intervenira u unutrašnjost prostora njihove rezidencije u Salzburgu, u Villi Swoboda, Nenad Fabijanić našao se pred iznimno zahtijevnim i, dakako, arhitektonski izazovnim zadatkom. Štoviše, ovu je njegovu nesvakidašnju situaciju učinio još neobičnijom i jedan novi, a drugačije privlačan prijedlog istih naručitelja kojega mu oni uputiše netom poslije onog prvog. Naime, ovi su uglednici svojim novim prijedlogom povjerili arhitektu još jedan posao time što su mu otvorili mogućnost da u parku tog istog njihovog golemog imanja projektira sakralno zdanje koje bi nosilo ime - 'Hrvatska kapelica'. 

S neskrivenim oduševljenjem Nenad Fabijanić prihvaća oba prijedloga i poziva Ivu Šebalja za suradnika na tim intrigantnim pa i atraktivnim projektima. A kako se radilo o događaju koji je zaista bio izniman, jer je gotovo 'zahtijevao' arhitektovu i slikarevu naročitu pozornost, citirat ćemo tek fragmentarno Fabijanićevo svjedočanstvo kako bismo ga bar 'približno' opisali: 'Kad sam predložio Šebalju suradnju, on je taj moj prijedlog prihvatio kao izazov, a ishod je bio opus, vjerojatno najduhovniji dosad'. Međutim, do realizacije ovih projekata, nažalost, nije došlo zbog različitih okolnosti, a kako se ni prekinuta suradnja s investitorima nije obnovila ovi su lijepi prijedlozi završili u - sjećanju.
'Budući da je moja suradnja s njima utrnula', kako je to poslije komentirao Nenad Fabijanić, i 'ništa od planiranog nije izvedeno. Ni šumska kapelica nije podignuta. Od nje je ostao samo Šebaljev križ.'.  Iako, dakle, +ništa od planiranog nije izvedeno+, kako je sa žaljenjem zaključio arhitekt, njegov poziv upućen slikaru ipak se pokazao i više nego sretnim rješenjem, i to unatoč činjenici što od onog +planiranog' nije bilo 'ništa'.

Pokazalo se, naime, iako drugačije 'od planiranog' da je arhitektov poziv slikaru pokrenuo njegov novi stvaralački zamah na vječnu kršćansku temu križa koja mu se sada otvorila u beskraju svojih likovnih mogućnosti kao jedinstveni slikarski izazov. Dakako da motive križnog puta u ovom ciklusu ne iščitavamo kao slikarevo teološko problematiziranje vječne kršćanske teme, već prije kao njegovu likovnu interpretaciju posljednjih trenutka Kristova zemaljskog života.

U Šebaljevom prepoznatljivom, a u ovoj seriji radova i drugačije discipliniranom rukopisu na temu križa, brojne skice i crteži otkrivaju da gradbena poveznica ovog ciklusa nije samo u njegovoj jedinstvenoj stilskoj koherentnosti,već i u činjenici što je samo njemu svojstvenim umijećem slikarskim sredstvima produhovio materiju u novu likovnu činjenicu goleme simboličke sugestivnosti stvorivši gustim i impastnim nanosima boje gotovo 'reljefne' teksture. Na pojedinim mjestima iz njezinih mrljastih nakupina emaniraju i snažne duhovne konotacije, a ne samo likovna supstancijalnost. Gdjekad se, u slojevitosti materije iščitava i 'ispovjedni ton' koji prožima ovaj ciklus gotovo kao 'zavjetni' testament velikog slikara.

'Šebalj se smjesta odlučio na temu križa',  kako je Fabijanić već naglasio svojim svjedočanstvom jasnoću teme koju je slikar htio i želio interpretirati. Time je, možda i ne htijući, još jednom podsjetio na njegovu stvaralačku odlučnost koju je tako dosljedno provodio u svojemu slikarstvu. Naime, podsjetio je na slikara poslovično suzdržana u javnim nastupima te kao što je, također, dobro znano i više nego samozatajnog pregaoca koji je u tišini svojega ateliera 'provjeravao' svoja slikarska uvjerenja i još za života postao sinonim slikarske ustrajnosti u mediju slike i autorske dosljednosti u ostvarenju svojih stvaralačkih načela. Ne skrivajući strahove i sumnje u izdržljivost samog medija slike u nenaklonjenom mu vremenu, on je s tim zanosom ostvario impresivan opus pokazujući svojim djelom i svoju iskonsku slikarsku prirodu, koju je majstorski izrazio upravo u ovom ciklusu.

'Na velikom broju skica, slika, uporabnih predmeta počinje rasti Šebaljev križ - nerijetko kao crni znak na crnoj podlozi; gdjekad osvijetljen tek jednom kapljom guste krvi', kako je to primijetio Igor Zidić. Zacijelo je slikar nastojao prodrijeti i u simboliku križa, napose, u njegovu veliku, ako tako možemo reći, kristološku temu, čije su mu brojne (i znameneite!) interpretacije velikih majstora (i ne samo kista!) bile i više nego dobro znane. Šebalj u ovom ciklusu ne izgrađuje svoj slikarski rukopis,jer je on već izgrađen i kao takav visoko vrednovan u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Slikar ga i ne mijenja u njegovim osnovnim značajkama već produbljuje novim simboličkim vrijednostima i istim slikarskim sredstvima izgrađuje svoj odnos prema velikoj kršćanskoj temi - križu i Kristu u kojoj 'ispisuje' jedinstvenim likovnim rukopisom svoje duhovno svjedočanstvo. Milan Bešlić