Čuvari labirinta / Željko Lapuh

Već duže vremena razmišljam o genezi praoblika i ideje iza tzv. skulpturalnih crteža Željka Lapuha, njegovih „obrambenih ljudi-tornjeva“ (Borivoj Popovčak), giganata i oklopnika koji kao da nisu s ovog svijeta. Te irealne figure bliske mitskom i nadrealnom, nimalo jednostavne u metaforičkom smislu, spajaju u svom duhovnom oku ne samo iskustva metafizičkog slikarstva (pittura metafisica), sjajno mimikriranog u konstruktivizam oblikâ, već nas vode mnogo dalje u prošlost europskog slikarstva, ali i hermetičko-ezoterijske tradicije Europe, od renesanse do danas.
Slikarstvo Željka Lapuha inspiriralo je mnoge istaknute povjesničare umjetnosti, koji su pravilno zamijetili kako se Lapuhov imaginarij ne može svesti tek na „postmodernistički anakronizam ili slikarstvo memorije“ (Zvonko Maković), „osobnu verziju zajedničkog jezika metafizičara i magičnih realista“ (Željko Sabol) ili „poetiku tišine“ (Igor Zidić).

Pa iako se u ovim serijama crteža umjetnik odmaknuo od izvjesnog klasicizma ranijih ciklusa slikâ kao izraza sretno individualno integriranog svijeta mita, treba naglasiti kako se njegova ikonografija okreće mnogo više prema manirističkom programu kao signalu dezintegriranog svijeta. Jer, naš današnji svijet i duhovno ozračje u potpunoj su jednakosti s ludim svijetom polovice europskog 16. stoljeća, na kojemu su se duhovno napajali svi nadrealisti i metafizičari 20. stoljeća! Željko Lapuh osjeća u potpunosti taj duh potrebe uspostavljanja nove simboličke anđeoske tvrđave u kojoj ćemo ipak osjetiti „Deus in terris“, odnosno, prisustvo Boga na Zemlji, nekih naših osobnih anđela-čuvara, koji nam pomažu u egzistencijalnim labirintima ovog svijeta. To treba imati na umu kad promatramo Lapuhove crteže, koji bi mogli biti predlošci za neki novi, suvremeni repertoar figura vrta u Bomarzu, kao „manirističkog koncentrata tadašnje europske umjetnosti“ (Hocke).

Kristalične antropomorfne statue vremenom su modificirane iz mitskih ljudi-oklopnika i robota u nositelje svjetla, poput duhovnih signala Svjetlosti koja obasjava tamu oko nas. Forma nije više tek signal za vlastitu emotivnu i psihičku dezintegraciju, već kao da se iz zagubljenih dijelova (kristala) duše vraća u svoj autentični praotisak, cjeloviti identitet jednog bića.

Nećemo, međutim, moći izbjeći asocijacije na maniristički tzv. fantastično-artificijelni crtež (disegno fantastico-artificiale) koji u sebi nosi prema Federicu Zuccariju i ljepotu i stravu, te služi tomu da njime premostimo „praznu čovjekoliku ljušturu, koja označava odsutnost punoga, cjelovitoga, poznatoga“ (Zvonko Maković).

Crteži Željka Lapuha ekstremni su izraz mašte, spajaju u sebi začudno snažne nadrealne i ekspresivne dojmove na promatrača, a istovremeno nas direktno i jednostavno, vrlo emotivno pogađaju u srce. Svi ti šiljci i oklopi služe intimnoj zaštiti od humanoida koji preplavljuju ovaj svijet. Jer, Lapuh je umjetnik koji ukazuje na potrebu sakrivanja od mase ljudi i kaosa današnjeg svijeta, ali navija za čovjeka i umjetnost, na liniji neoplatonističkog razmišljanja o uspostavljanju unutarnje svjetlosti, duhovno srodan Zlatku Keseru ili Zoltanu Novaku. Iva Körbler