Preskočite na glavni sadržaj

Budor, Imrović i Modrić u galeriji Zvonimir

U galeriji 'Zvonimir', u ponedjeljak, 29. studenog, u 19 sati, otvara se izložba trojice akademskih umjetnika – Roberta Budora, Ivana Branka Imrovića i Igora Modrića koji predstavljaju svoje recentne radove, slike i skulpture. Izložba se može razgledati do 10. prosinca.
vrijeme: 29.11.2010. 19,00
mjesto: Zagreb; Galerija Zvonimir, Bauerova 33
Robert Budor rođen je 1954. u Zagrebu, gdje je 1979. diplomirao slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Šime Perića. Uz slikanje bavi se i opremom knjiga te kazališnim dizajnom. Član je likovne udruge Tajmaut i samostalni umjetnik.
 
Kipar i crtač Ivan Branko Imrović rođen je u Popovači-Podbrđe 1957. godine. Poslije završetka Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, upisuje ALU gdje 1983. diplomira kiparstvo u klasi profesora Ivana Sabolića. Od 1992. je profesor na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna.
 
Najmlađi iz ovog trojca, Igor Modrić, rođen je 1959. u Zagrebu. Poslije završetka gimnazije upisuje ALU gdje diplomira 1984. na slikarskom odjelu u klasi profesora Raoula Goldonija. Od 1994. profesor je na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, a od 2010. i predavač na studiju Oblikovanja tržišnih komunikacija Visoke škole Agora.

'Što povezuje i spaja na prvi pogled metijerski i stilski različite likovne izričaje Roberta Budora, Ivana Branka Imrovića i Igora Modrića? Naime, odluka za skupno izlaganje dvojice slikara (Budor, Modrić) i jednog kipara (Imrović) ukazuje na postojanje kontinuirana analitičkog pristupa međusobnom stvaralaštvu, na zajedničko kreativno uvažavanje i kolegijalno poticanje, što je u našoj likovnoj svakodnevici sve rjeđa praksa.

Stoga ovaj izložbeni projekt jednako tako ne bismo smjeli promatrati kroz prizmu usiljena zajedništva, već neke vrste nepretencioznog likovnog symposiona, gdje je takvo okupljanje umjetnika signal autentične potrebe za zajedničkim teorijskim razmatranjima o umjetnosti, i gotovo minimalni alibi za ugodne zajedničke sjedeljke.

Možda je njihovo već drugo po redu skupno izlaganje refleks nasušne potrebe da umjetnici sami među sobom ponovno uspostave kontinuitet međusobne razmjene ideja, komentiranja individualnih likovnih dosega i razrješavanje metijerskih problema, odnosno, da tu polugu moći lagano pomaknu od teoretičara umjetnosti prema vlastitim (praktičnim) problemima zanata i stila'…Iva Körbler