'Slike, fragmenti slika, pa eto još slika koje generiraju nove slike i sve više i više njih... Iz kaotične vrtnje i neprestano rastuće gomile proizvedenih slika - koja je vizualni pandan zaglušnoj kakofoniji - moramo barem na trenutak sići. Odvojiti se, izići. Kako bismo nešto i vidjeli, a ne samo gledali. Distanca je nužna (vrh vlastita nosa teško je razgledati) za uvid i razumijevanje. Nadalje, nužan je odabir. Bez selekcije ponovno se gubimo u kaosu.
Zoran Kakša, kao pojedinac otvoren za zbivanja u zajednici, radi svoju selekciju. Iz preobilne ponude odabire – jer sve nije moguće odabrati – slike koje mu nešto znače, oslanjajući se pritom jednostavno na svoj interes i osjećaj za važnost. I tada je odabir nepogrešiv. A načelno to može biti svašta, ali ne i bilo što.
Zoran Kakša, kao slikar koji izgrađuje vlastitu poetiku, koristi dijelove istrošenih školskih stolica kao podlogu na kojoj donosi scene iz našega urbanog okruženja, likove iz popularne masovne kulture, prenosi na njih fotografske snimke i filmske kadrove, poigrava se iluzijom i medijskim događajima.
Zoran Kakša, kao umjetnik kojemu je etička dimenzija neizostavan sadržaj djela, bilježi i komentira te neizravno iznosi poruke, osnažene kontekstom u kojemu se nalaze - naslonima školskih stolica na kojima gledamo slike što imitiraju posvudašnje projekcije na raznovrsnim ekranima.
Od bidermajerskih stolica iz sredine 19. stoljeća koje se čuvaju u karlovačkome Gradskome muzeju (GMK), a na čijim je drvenim naslonima majstor crnim tušem naslikao vizure gradova s ciljem ukrašavanja, ali i podizanja nacionalne svijesti, učinjen je veliki pomak do suvremenih nam rabljenih naslona na kojima također crno-bijelom ili monokromnom aplikacijom novovjeki majstor prikazuje raznoliku figuraciju s ciljem iskazivanja vlastita stava, individualnog odnosa i/li psiholoških stanja u društvu.' Nikola Albaneže
