Zlarin - izložba Stnaka Jančića

Stanko Jančić (Zagreb, 1932.), studij kiparstva završio na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 1956. do 1970. bio suradnik Majstorske radionice Antuna Augustiničića. Član umjetničke grupa Biafra (1970 – 1975), a prvu samostalnu izložbu imao je 1977. godine. Dobitnik je nagrade Vladimir Nazor. Veliku retrospektivnu izložbu imao je krajem 2003. u Umjetničkom Paviljonu u Zagrebu. Do umirovljena bio je redovni profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Osebujno djelo Stanka Jančića nedvosmisleno je ugrađeno u bogati univerzum hrvatske skulpture 20.st. Školovan kod majstora poput Antuna Augustinčića, a u plodnom okruženju Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i generacije kojoj je pripadao, Jančić se s uspjehom nadovezao na najbolju tradiciju hrvatske skulpture. U toj tradiciji nalazi poticaj, ali i izazove koji su ga vodili novim stvaralačkim putovima. Svemu je pridonijela i nova poetika kiparskog prostora, čiji su temelji usađeni u avangardnim kretanjima iz davnih dvadesetih godina 20. st.


Riječ je prije svega o konceptu kojim se u skulptorski prostor ugradila snažna temporalna i duhovna dimenzija, tako da je kip od tada počeo živjeti na posve drugačiji način. Pripadnost umjetničkoj grupi Biafra, koje je njegovala radikalni kritički realizam, osnažila je Jančićev izraz, i - na izvjesni način - pomogla mu da stvori sintezu svoga klasičnog obrazovanja i avangardnih tendencija snažno prisutnih u hrvatskoj umjetnosti ranih sedamdesetih godina.

Ipak Jančić nikada nije u cijelosti odbacio dragocjeno znanje nakupljeno tijekom školovanja, i to mu je pomoglo da bez radikalnih rezova u svoju skulpturu ugradi onaj dinamizam koji je karakterizirao grupu umjetnika njegove generacije. Na svoj je način uvijek ostao pomalo klasik, a njegov se cjelokupni opus na jedan smireni način nadovezao na najbolju tradiciju hrvatske skulpture.

Crtež je majstorima uvijek bio pomoćno sredstvo izraza kojim je umjetnik nastojao dati do znan ja da skulptura nije samo oblik u prostoru, već prije svega kreativna misao. Ti crteži su kao dodatno objašnjenje rastvorene forme njegovih dinamičnih skulptura i u njima je sadržana naznaka kasnijeg volumena u prostoru. Često je puta u crtežu sadržano i više nego plastička forma u svojim fizičkim ograničenjima može dati. Nesputanost skica ima svojstvo neposrednog zapisa onoga što slijedi, ali je često upravo u tim skicama budućih skulptura sadržan bujni život oblika u prostoru. Može se reći, jednako kako je kipar Jančić majstor koji se suvereno kreće u dimenzijama prostora, on je istodobno i virtuoz plohe kojoj povjerava svoje plastičke zamisli. U tom su smislu njegovi crteži i njegove skulpture neodvojivi i u pravilu upućuju jedni na druge.' Želimir Koščević