Idući ženskom stranom hrvatske književnosti Lidija Dujić slaže koncizan i zanimljiv pregled izabranog segmenta domaće književne povijesti. Analizirajući i ponovno vrednujući neka djela, prihvaćena pod etiketom 'ženske književnosti', autorica dovodi u pitanje mnoga opća mjesta, ne štiteći se krinkom autoriteta znanstvene objektivnosti - pišući u prvom licu.
vrijeme: 29.12.2011.
mjesto: Osijek: Galerija likovnih umjetnosti Osijek
Knjiga se temelji na njezinoj doktorskoj disertaciji, no nije namijenjena samo stručnoj nego i široj publici.
Nekoliko natuknica autorice knjige Lidije Dujić:
Na početku svojega sustavnijeg istraživanja o položaju i ulozi književnica u hrvatskoj književnosti (1994. i 1995. godine), suočila sam se s neočekivanom činjenicom koja pokušava sugerirati da kod nas književnice gotovo nisu ni postojale. Podatak da je u do tada zapisanoj višestoljetnoj povijesti hrvatske književnosti aktivno sudjelovalo samo šest žena, djeluje i danas u najmanju ruku zbunjujuće, premda se može jednostavno provjeriti.
Da bih bila sasvim precizna, ovom broju treba dodati ipak još jednu književnicu, dakle sedmu - a kronološki prvu, koja se doduše najredovitije spominje unatoč činjenici da se još uvijek pouzdano ne zna je li uopće išta napisala. Redom, riječ je o sljedećim imenima: Cvijeta Zuzorić, Ana Katarina Frankopan Zrinski, Katarina Patačić, Dragojla Jarnević, Ivana Brlić-Mažuranić, Jagoda Truhelka i Vesna Parun.
U takvoj situaciji sintagma hrvatske književnice čini se suvišnom, čak potpuno nemoćnom, jer jednostavno nema kriterija po kojima bi se ovih šest, sedam usamljenih pojava dovelo u bilo kakvu održivu književnu vezu. Izuzevši dakako njihov rodni identitet. Gdje su dakle žene u hrvatskoj književnosti?
Da bi se uopće moglo govoriti o hrvatskim književnicama, nužno je suočiti se s nekoliko vrsta problema:
- nerazmjerno malen broj onih čije je djelo estetski valorizirano i smješteno u kontekst vlastitoga vremena i prostora, u odnosu na relativno velik broj imena i djela s kojima to još uvijek nije učinjeno
- povijesni diskontinuitet koji mjestimice, u pojedinim razdobljima, potpuno zatamnjuje njihovu književnu djelatnost
- neobjektivne, premda često dobronamjerne, prosudbe recentne kritike, zbog kojih su mnoge, u svoje vrijeme popularne, čitane i izvođene književnice, kasnijim generacijama ostale potpuno nepoznate
- svojevrsna inertnost, pasivnost, povučenost koja uopće obilježava ovu književnu populaciju. (Izvor:
MV Info)
