'Ubojstvo u klubu Quasimodo' premijerno u Splitu

Režija: Nenni Delmestre
Igraju: Elvis Bošnjak, Alen Liverić i Justina Vojaković Fingler. 
Scenografiju, kostimografiju i koncept glazbe potpisuje Lina Vengoechea, a oblikovanje svjetla Ivo Nižić. 
 
Putovanje jedne ideje, od nejasne do jasne i natrag
 
Nikad tekst nije došao neobičnijim putem do mene. Valjda nekih dvije godine, bljeskovi rečenica, lica, slika, mog nerazumijevanja. Što je to? Što želim napisati?
 
Nešto me je stalno vraćalo na dva čovjeka, kojima nije jasno životno stanje u kojem se nalaze, neka žena, neka tajna, otkrivanje neke žudnje. Onda je ta žena postala junakinja iz pjesme Boba Dylana “Like a rolling stone”, zatim su mi se miješali motivi nekih drugih pjesama... John Lennon “Imagine”, “Jealous guy”, David Bowie “Heroes”, Bob Dylan “It ain’t me babe”, Talking Heads “Heaven”.  I dalje nisam razumio to što negdje pokušava ući u mene. Koja je to misao? Kakva ideja?
 
Moje ideja bila je skrivena negdje u dubokoj magli i pulsirala je kao nekakav živac koji mi ne da mira. I onda jedne noći, probudio sam se u tri i počeo govoriti dijalog, opet iz pjesme, “Hey Joe” … kud si krenuo s pištoljem u ruci… zašto imaš pištolj… idem ubiti svoju dragu.. uhvatio sam je kako petlja s drugim čovjekom… Do jutra sam napisao pola komada.
 
Hvala ti Jimi. Krenuo sam od teksta, ali dalje sam htio pisati kao tvoja gitara. Imao sam osjećaj da je taj tekst već napisan, tu je, i ja ga samo moram pažljivo prepisati, osluškujući nekakav vrlo dalek glas.
 
Ne bih rekao da je on nastao pod nekim određenim utjecajem, sasvim sam siguran da je vrlo originalan i moj, ali u stilu on je izašao iz cijele palete zaumnih boja… Beckett, Ionesco, Harms, Tarantino, David Lynch, Monthy Python, glumačka tehnika Stanforda Meisnera.
 
Konačno, moja ideja je izašla iz magle tek kad sam počeo igrati tekst, uz pomoć impulsa i značenja koja su u njemu pronalazili i Nenni i Alen i Lina, shvatio sam što sam zapravo napisao. (Elvis Bošnjak, Zadar 2017.)
 
Više...