U četvrtak, 8. listopada, u 20 sati, u Salonu Galić u Splitu, otvara se izložba pod nazivom 'Svijetlo (Tonka Jelača -Marijančević) i 'Intima' ( Marinko Jelača). Izložba ostaje otvorena do 22. listopada.
vrijeme: 08.10.2015.
mjesto: Split; Salon Galić, Marmontova 5
Zajednička izložba Tonke Jelača-Marijančević i Marinka Jelače pokazuje koliko su oboje predani i udubljeni u istraživanje vlastite poetike. Iznositi likovne rezultate istraživanja svog unutarnjeg svijeta za Tonku i Marinka je potreba. Za nas su rezultati tog istraživanja doživljaj i otkriće. Otkriće - da živimo u istom svijetu i vremenu, a umjetnici nas mogu pronijeti diljem svjetova i vremena, svoijh i naših. Hana Lukas-Midžić
Tonka Jelača-Marijančević se na svoj način bavi unutarnjim: kiparsko-svjetlosnom instalacijom variranih formi kukuljice izvedenih u terakoti i postavljenih na tlo stvara introspektivan mističan ambijent i traži odgovor na pitanje "Tko si ti?". Njeni perforirani oblici i isijavanje njihovog unutarnjeg svijetla preoblikuju galerijski prostor u prostor duhovne arheologije. Sama umjetnica kaže: "Od zemlje, sa zemljom, na zemlji, na Zemlji... Forma kukuljice iz koje se stvara život... neke su otvorene, neke zatvorene, neke razbijene, ranjene, neke u različitim bojama. Veće i manje, grube i lijepe i sve iznutra svijetle istom svjetlošću. Svjetlom Života, svjetlom Kreatora." Osim radom u terakoti Tonka se izražava i u tehnici kaširanog pamuka. Njena livada uvodi nas u svijetao osjećaj koji nas potom prati prostorima galerije i naposlijetku ostaje dan upravo nama na čuvanje.
Marinko Jelača u seriji grafika "Intima" svojim prepoznatljivim rukopisom i autentičnom stilizacijom ovaj put prikazuje ljude. U tišinu njihovih tijela, unutar jasnih, skulpturalnih obrisa, Marinko upisuje svu složenost ljudskih odnosa: zbližavanja, udaljavanja, oslanjanja, stapanja u jedno, ispunjenja i samoće... Ta tišina je višeznačna: ona tišina kad su riječi suvišne, pa ona kad je već sve rečeno ili ona koja sabija buku i strast u prkosni muk. U Marinkovim grafikama tijelo postaje znamenitost, poput spomenika čija patina nastaje zbog psiholoških atmosferilija. Unutranja stanja i osjećanja izbijaju na površinu u vidu čiste likovnosti jer ih umjetnik bilježi i otiskuje kao konzervator svega proživljenog. Ovakav prikaz akta, ne kao reprezentacija ljudske vanjštine, atletske snage ili zanosne ljepote, nego kao posezanje u dubinu najintimnijeg iskustva ljudskog bića - iskustva ogoljenosti s i pred drugim bićem, svjedoči o Marinkovoj umjetničkoj tankoćutnosti i vještini.
