Svjetlo i tama Mediterana - izložba Matka Trebotića

Nova semantička polja
(Matko Trebotić: Svjetlo i tama Mediterana)

Nije moguće oteti se dojmu kako se svojevrstan historijski romanticizam još uvijek koristi kao premisa konstrukcije identiteta pa se zagovaraju vizualni citati prošlosti, odnosno njihove lokalne parafraze kao vidljive potvrde historijskih kontinuiteta. U takvoj konstelaciji odnosa i postavljenih prioriteta uopće ne čudi nemar prema internacionalno upravljenoj baštini modernizma. Međutim, i u toj je baštini moguće prepoznati historijska nadahnuća i poticaje, no oni su tek inicijalna platforma za visoko eksperimentalne tehničke mogućnosti i sasvim nove estetike inherentne novom vremenu. Danas kada se govori o arhitekturi modernizma u Hrvatskoj počesto se zapada u razgovore impregnirane negativnim konotacijama te se evidentiraju posvemašnja devastacija i nepravovremena zaštita, ali i izostanak njezinih dubinskih kontekstualnih analiza. Zanimljivo je da se takva modernistička međunarodna arhitektonsko-estetska umrežavanja i susreti ne vrednuju u dovoljnoj mjeri bez obzira radilo se o gradnji iz prve polovice dvadesetog stoljeća ili iz drugog njegovog dijela, kada se arhitektonske realizacije događaju u sasvim novom društveno-političkom uređenju. U posljednje vrijeme učestale su inicijative nezavisne kulturne scene za očuvanjem takve arhitekture i pojedinih njezinih segmenata u Hrvatskoj, kao neprijepornih nositelja spomenutih kontinuiteta u dvadesetom stoljeću i danas.
Upravo bi u tom okružju valjalo promotriti i restoran u Milni na otoku Braču, što je od mjeseca siječnja do svibnja 1964. godine realiziran prema projektu Matka Trebotića. U cijelom Trebotićevom umjetničkom iskustvu to je jedinstvena i izrazito važna građevina. Ukoliko joj se pristupa iz vanjskog rakursa, tada postaje razvidno kako je riječ o artikulaciji čistih bijelih modernističkih horizontala: gornjeg armirano-betonskog vijenca i donjeg parapeta. Poveznice ovih arhitektonskih horizontala nutarnji su čelični nosači koji omogućuju funkcionalnu organizaciju i uporabu interijera, prostorno definiranog betonskim zidovima i staklenim stjenkama. Pojava takve modernističke gradnje izrazito je bila smjela u kontekstu tradicijskog graditeljskog okružja, no ipak okružja koje je bilo zahvaćeno transformacijama novog vremena. Naime, porasli su bili privatni smještajni kapaciteti tog malog otočnog mjesta, a njegova određenost prema turističkim funkcijama i prilagodbama bivala je izrazito jakom. Kako god bilo, broj mjesta u novom restoranu zadovoljavao je rastuću turističku potražnju. Numerički iskazno to je značilo mogućnost primanja tristotinjak gostiju u otvorenom i zatvorenom dijelu restorana, čija je ukupna površina iznosila 546 kvadratnih metara. Valja istaknuti kako se ovo zdanje, bez obzira na svoju geometrijsku čistoću, nije doživljavalo kao alijenirana arhitektonska struktura već kao uzbudljivo tijelo koje je aktivno dijalogiziralo s neposrednim mediteranskim okružjem i tradicijskom gradnjom. Estetika modernističkog arhitektonskog minimalizma predstavljala je u Milni jedan sasvim novi oblikovni jezik, ali nipošto agresivan i bezobziran. Ovdje je osobito zanimljivo upozoriti na kubične oblike pučkih gradnji na koje se vizualno i naslanja ova puristička građevina usvojivši sličan geometrijski obrazac, međutim, na neskriveno potentan i izrazito samosvjestan modernistički način. Izdignuta na jednostavnu platformu ona ne predstavlja monolitnu i zatvorenu vizualnu barijeru već afirmira prostorni fluid, povezujući svoju unutrašnjost i izvanjski prostor. Jedina dekoracija koju je moguće detektirati na vanjskim površinama modernističke su i apstraktne izvedenice garguillesa, posebnih funkcionalnih završetaka kanala za odvod kišnice. Važno je napomenuti kako je građevina odmah postala dostupna široj javnosti jer se informacija o njezinoj izgradnji diseminirala posredstvom časopisa. Primjerice, svoju je vidljivost i valorizaciju zadobila u relevantnim arhitektonskim revijama kao što su Urbanizam i arhitektura, odnosno Čovjek i prostor.
Ipak, građevina je danas uglavnom izgubila svoj „puristički“ efekt i ovako napuštena i devastirana poslužila je kao pravi ekran društvene dijagnoze, koja se tiče ne samo nemara prema modernističkoj baštini i neodgovornosti prema prostoru te njegovoj uporabi, nego i ostalih pitanja vezanih uz korupcijom i zloćudnim pogodovanjima načeto suvremeno hrvatsko društvo. Artikulaciji takvih narativa doprinijeli su grafiti i tekstualne poruke koji prekrivaju zidove devastiranog Trebotićevog zdanja. Na stanovit način u ovom ostvarenju Matka Trebotića oslikava se iskustvo oblikovnih načela koje je umjetniku pružao arhitekt i njegov profesor Nikola Dobrović, a zrcali se i slika višegodišnje zapuštenosti Dobrovićeva ostvarenja Grand Hotela na Lopudu, sjajnog primjera modernističke arhitekture „turističke“ namjene iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Tom bardu moderne arhitekture s ovih prostora Trebotić i posvećuje ovaj svoj multimedijalni projekt.
Uz svoje neprijeporne arhitektonske vrijednosti, zanimljivo je kako je ovaj danas izrazito devastirani objekt Trebotiću svojevremeno poslužio kao carte blanche za otići u inozemstvo, u Njemačku, gdje je odmah dobio posao i gdje je dalje nastavio intenzivnije graditi svoj umjetnički put. Njegovi umjetnički interesi uvijek su bili usredotočeni na ishodište, zavičajni ambijent i u njemu nataložena povijesno-umjetnička iskustva, na naslijeđene vizualne obrasce elaborirane, potom, kroz prepoznatljive slikarske procedure ili umjetničke instalacije.
Na ovoj multimedijalnoj izložbi Matko Trebotić se predstavlja serijom radova podcrtavajući dualnost izložbenog narativa: od video rada kojim se referira na destruiranje svog arhitektonskog zdanja u Milni, iscrtanog njegovog tlorisa i dokumentarnih fotografija do „mediteranskih“ slika na papiru i platnu. Recentnim „bijelim“ slikama na kojima prekriva tragove vlastitog slikarskog iskustva bijelim nanosima boje, Trebotić zapravo konstruira nova semantička polja intenzivirajući performativ slikarskog rada na promatrača i njegovu enigmatičnost. Nije nemoguće vezati ove radove uz pojam „bijele svjetlosti“ iza koje se kriju sve boje vidljivog spektra, ali – valja ovdje kao metaforu dodati - i zakriveni slojevi značenja. Nadalje, velika su platna izrazito duboke crvene game te svojim naslovima upućuju na složenu povijesnu slojevitost grada Palmire u Siriji i krvave sukobe odnosno kulturocid nad tim – paradoksalno - zaštićenim mjestom svjetske baštine. Odabir grada nije nasumičan jer se sličan graditeljski obrazac fragmentarno pronalazi u strukturi i Palmire i Splita te na stanovit način tvori koherentnu tipološku cjelinu čija je dodirna spona ime cara Dioklecijana i, posredno, arhitektura tetrarhijskog carskog sistema (Dioklecijanova palača u Splitu, Dioklecijanov castrum u Palmiri). Zanimljiva je i boja Trebotićevih platana koja, između ostalog, evocira i skupocjeni materijal koji se nalazi u splitskoj palači, crveni porfir i crveni granit, ali to je i boja mučeništva kojeg Trebotić asocijativno i zaziva oblikujući platno u formi križa.
Cijeli je ovaj projekt Matka Trebotića protkan dualizmom koji je naznačen već u samom naslovu i analizira (ne)sposobnost prihvaćanja raznolikosti baštine kao specifične povijesti nekog mjesta, koja se pojavljuje kao zbir svih mijena što se na tom mjestu događaju. U širem kontekstu umjetnik ekspandira ovaj diskurs na cijeli mediteranski bazen i zemlje koje mu gravitiraju, ukazujući zapravo na permanentnu nestalnost Mediterana, čije je lice mnogoliko te počesto izloženo raznim zazornim zahvatima i nesmiljenim šamarima. / Prančević Dalibor

www.galerija-kula.hr
www.trebotic.com