Snježana Ban i Damir Sokić / 1 + 1 = 3

And the mood in their art kept flipping, from celebration to horror, from flowers to shit. Kako kaže Adrian Searle[1] o umjetnosti Gilberta i Georgea. Možda je već tada bilo neizbježno kako će bar jedan od njih završiti u faveli.
East London – Terra Incognita.
From flowers to shit. Pitanje je samo hoće li ga ondje uhvatiti saudade.

Pričala sam sa Snježanom jednom prilikom i rekla mi je onako usput kako smatra da je svijet vidio već dovoljno i Gilberta i Georgea, referirajući se pritom na vlastiti rad Rastaju se Gilbert i George iz 2007. Ja bih se nadovezala konstatacijom da je upravo suprotno. Njihova nerazdvojivost već više od pola stoljeća razlog su zbog kojeg je Snježanina ideja uvijek iznova zanimljiva. Hoćemo li se ipak u jednom trenutku zapitati kada će već jednom netko od njih krenuti svojim putem? Sjeverna Amerika, Australija, Antarktika...samo dajte, otputujte. Ništa manje entuzijastično nije ideji pristupio Roka, zaustavivši već zakotrljanu loptu njihova rastanka i usmjerivši je u pravom geografskom smjeru, prema 'kontinentu nade', Južnoj Americi.

Pitavši ga što misli o spomenutom umjetničkom duu, u svom stilu, rekao je kako ga njihovi radovi često podsjećaju na posmrtnu ljubičastu dekoraciju. Konstruirajući vlastiti odnos prema Gilbertu i Georgeu, mogli bismo osjetiti određen animozitet autora prema ovim umjetnicima u izrečenim rečenicama, no ipak ovdje to nije sasvim slučaj. Oba autora kroz vlastite intervencije grade lik i djelo Gilberta i Georgea, ne dotičući pritom preduboko relaciju kvanititet – kvalitet njihovih radova, već se fokusiraju na slojevitost vlastite umjetničke produkcije. Autori kroz odabir Gilberta i Georgea kao svojevrsne tematike, koriste njih samo kao sredstvo kojim se dolazi do cilja, tek pojmove koji im koriste kako bi ispričali priču. Priča se rađa spajanjem stare ideje i njenog koreliranja s novom, a rezultat je osjetan u inteligentnom humoru koji sinergično isijava iz prostora galerije. Takva užarena aura stvorena je jukstapozicijom elemenata poetike i humora pa čak i određene doze teatralnosti, te toliko dobro funkcionira da koncentracija njezinih značenja postaje nebrojiva.

Možda sam ih i namjerno poslao tako daleko da ih ne moram gledati.

Prebaciti high society situaciju u favelu. Staviti srebrnu patinu na karton. Ipak, iako su Snježana i Roka zajedničkim silama omogućili Gilbertu i Georgeu da se rastanu ni jedan ni drugi nisu imali srca to učiniti na surov način.

U postavu galerije Academija Moderna gledamo ih razdvojene, iako ne toliko daleko. Istovremeno ovdje se nalazi željezna rešetka uz prisutstvo nostalgičnog, pomalo intimističkog zvuka već poznate melodije. Ona njihova voljena Underneath the arches, pa gle čuda, i nekakvi obojeni lukovi. Samo dašak najboljih godina prisutan u par kombinacija šarenila. Karton jedne favele postaje odjednom životni suputnik, a krčanje malog zlatnog zvučnika sve što je ostalo od antologijske ploče Flanagana i Allana. Autori nas svojim intervencijama gotovo uvode u predstavu i pretvaraju izložbeni prostor galerije u teatar. Poetike ne nedostaje kao ni surove realnosti. Scenarij imamo u genezi Snježaninog rada i u riječima sada već poznatih Rokinih konstrukcija 'pisama'. Koristeći u pismu elemente poput srca, on povlači paralelu između često korištenog simbola u umjetnosti Gilberta i Georgea i nadodaje mu krunu od plavog trnja, tvoreći moguće asocijacije na siromašne četvrti južnoameričke kulture.

O južnoameričkom pokušaju intervencije u pravocrtnu ljudsku sudbinu ovako govori Tomica Bajsić u svom putopisu Dva svijeta i još jedan:

'Što ocean može donjeti čovjeku najbolje znaju macumba žene iz Rija koje svako jutro sabiru svoje želje u stručak divljih orhideja i bacaju ga u more.'

Možda jednom zajedno s njima bude i čovjek koji je odbacio odijelo i potkratio karirane hlače, a odmah iza posljednje limenke sa antenom započinje groblje. Tanja Škrgatić

 [1] novinar The Guardiana u članku Terrible twosome povodom retrospective Gilberta i Georgea u Tate Modernu,  2007.