Šime Perić u Radničkoj galeriji

Slikarstvo Šime Perića tijekom svog dugog trajanja prošlo je mnoge značajne stilsko-morfološke faze, od drippinga, preko istraživanja materije prema radikalnom enformelu, do elaboriranja svih mogućih varijanti lirske i organičke apstrakcije. Umjetnikova „avantura apstrakcije“1 započela je sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća, međutim, Šime Perić vrlo brzo napušta ideju predmetnosti slike, težeći kontinuiranom razvoju slike prema čisto plastičkim kvalitetama boje i plohe, „njihova slobodnog, neanalitičnog, nefigurativnog komponiranja“.

Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do danas, Šime Perić ostaje trajno otvoren mogućnostima velikog kolorističkog raspona u svojim djelima, bez straha od bilo kakvih trendovski „nepodobnih“ nijansi toplih i hladnih boja; stoga kada Tonko Maroević zapaža određenu kolorističku i gestualnu euforiju unutar opusa ovog umjetnika, koja emanira čak i „barokno-enformelnu simbiozu“ oblika, geste i teksture unutar polja slike, postaje jasno kako se radi o umjetniku koji svijet oko sebe vidi i osjeća iznimno slojevito, dubinski, „sa slutnjom paralelnih razina postojanja“.
Iz današnje pozicije, manifestno opredijeljenje da slike od 1974. godine započne slikati u kružnom formatu (tondo) Šimu Perića otkriva kao umjetnika koji je iznimno duhovan i kontemplativan, i koji razumije savršenstvo oblika, ali i značenja geometrijskog simbola kruga. Njegov je prozor u svijet poput oculusa kroz koji pulsira jedna moguća razina stvarnosti, kaleidoskopskih mogućnosti, dinamične, vrtložne energije sfumatoznih oblika. No, to će slikarstvo u naslovima djela zadržati jasne asocijacije na pojavni svijet, od izmaštanih drevnih civilizacija (Atlantida, 1976.) do evociranja himničke atmosfere ljetnih mjeseci na Braču, gdje je sve puno svjetla i Sunca, odnosno, svetkovine ljeta. Kritika je bila sklona pronalaziti glazbene analogije u slikarstvu Šime Perića, pa tako Andru Filipića4 umjetnikovi isprepleteni fluidni oblici podsjećaju na muzički oblik fuge (Barokni rondo, 1981.). I danas nas očarava sinestezijska kvaliteta i kompleksna inventivnost ovog opusa, koji se pred promatračem polako i sporo otkriva u svojoj složenosti.

Odabrani ciklus za Radničku galeriju, „Osjećaj vedrine“, nastao je između 1986. i 1988. godine, u periodu kada se već Nova slika pomalo gasila, a dolazila je nadobudno postmoderna. Šime Perić razvijao je postojano svoj unutrašnji svijet lirske apstrakcije, koji nije bio lišen latentnog biomorfizma. Od mogućih fragmenata ljudskog tijela – preciznije embrija – do ženskog akta, školjke ili pužnice. U dubinskim slojevima slike vrtloženja oblika i boja referiraju se na jednako tako duboke slojeve mora u kojima se nepravilno lome zrake sunca i daju podmorju sasvim novi karakter. Kao što je Dalibor Parać do zadnjeg trenutka po sjećanju himnički slikao svoj pejzaž Solina, Klisa, i Brača u iznimno svjetloj, gotovo fluorescentnoj paleti tonova žute, plave i ružičaste boje, tako negdje duboko i Šime Perić nosi sačuvano sjećanje na „svoj“ otok Brač: asocijacije na more i simboliku vode (energija vrtloga, valova), kriju u sebi metaforu mora kao mjesta na kojemu možemo biti slobodni i nesputani – bilo da plovimo ili da ronimo po tajanstvenim i nepredvidljivim morskim dubinama.

Čini mi se da je to vrlo važna komponenta u razumijevanju geneze / apstrahiranja motiva u slikarstvu Šime Perića, koja je ostala nepromijenjenom sva ova desetljeća.

U slikarstvu Šime Perića oduvijek je bila izražena sklonost elaboriranju mnoštva planova, pokretu, dinamičnoj kompoziciji, ali i plasticitetu površine slike, stoga se kao logičan kontrapunkt i istovremena nadopuna njegovim kreativnim mogućnostima rad u drvu i skulpturi pojavio kao mogućnost novog „serijelnog multipliciranja“. Od početka osamdesetih godina 20. stoljeća Šime Perić stvara drvene skulpture manjeg i maloga formata simboličnih značenja, koje će nastavljati stilsku tradiciju geometrijske, ali i organičke apstrakcije. One su značajna nadopuna umjetnikovoj programatskoj odluci za apstrakciju, ali ćemo i u njima moći prepoznati ideju beskrajnog i beskonačnog životnog kruga, pulsiranja energije i (samo)obnavljanja. Šime Perić nikada nije bio sklon hladnoj, matematičkoj apstrakciji koja se svjesno i namjerno odriče vitaliteta i bilo kakvih pojavnih metafora i simbola, ali jednako tako nije prešao crtu prema tzv. dekorativnoj apstrakciji, koja u sretnijoj varijanti može biti signal čiste igre ili savršenog majstorstva.

Skulpture Šime Perića pojavile su se dugo nakon drvenih jedara Šime Vulasa, ali su u toj igri rebrastih, modularnih, konkavno-konveksnih elemenata sačuvale izvjesnu energiju vjetra i gibanja, udaljavajući se od mogućih konstruktivističkih ili avangardnih korijena druge vrste. Jednako se tako odabrane skulpture u drvu za ovu izložbu mogu povezati s elementima i motivima iz prirode, koji u složenom kompozicijskom ritmu ukazuju na ideju kontinuiteta životnih i prirodnih sila. Mnoge od malih skulptura imaju potencijal i snagu da se transformiraju u velike spomeničke skulpture, slobodno ostavljene u prirodi, poput generatora energije u prostoru. Specifični elementi umjetnikova opusa, ritam i energija, prema Mladenki Šolman u skulpturi dobivaju jednu novu strukturalno-energetsku oktavu: „U prostoru konstruktivnih nagnuća i oblikovnog aktivizma smjestit će se Perićeva skulptura kao jedinstveni izraz-nosilac energetsko-plastičkog integriteta forme, u slogu koji nadilazi karakter parcijalnih informacija i ulazi u prostor apstraktnih, univerzalnih, emocionalno-mentalnih spoznaja i značenja“.
Takav dojam nosimo i danas pri pogledu na djela Šime Perića, jer njegov je stvaralački integritet pažljivom promatraču uvijek ukazivao na težnju prema osobnim i univerzalnim prostorima slobode, bez nametanja granica sebi i drugima. Iva Körbler