Samostalna izložba Marka Markovića u Beču

Nijedan fenomen ne može trenutno bolje ilustrirati raspodjelu moći u svijetu i njen utjecaj na sadašnjost od migracije izbjeglica iz Sirije i s Bliskog istoka u Europu, koje prolaze kroz Austriju, ondje, djelomično, podnose zahtjev za azil, ali uglavnom vide Njemačku ili Švedsku kao svoje konačno odredište. Posljednja iskustva te vrste u Austriji proizlaze iz razdoblja rata u bivšoj Jugoslaviji u 1990-tim godinama. Markovićevi radovi se na kompleksnoj razini bave razmještajem, odnosno dislokacijom prouzrokovanom ratom ili političkim taocima. Umjetnik rodom iz Osijeka je osobno bio svjedok katastrofalnih posljedica ratnog nasilja te u svojim radovima pokušava na performativan način prenijeti utjecaj političke vlasti na tekuće migracijske valove. Takva shvaćanja odražavaju različite razine doživljenog iskustva, osobne priče promatrane na temelju različitih vizualnih režima, pogledom na sudbine drugih ili iz perspektive drugih.


Marković slijedi u svom radu fotografski prikaz kojem pristupa na različite načine, tako što miješa osobne fotografije s nađenima te ih djelomično otuđuje intervencijama u boji i crnim markerom. Te fotografije, dimenzija 10 x 15 cm će biti montirane na tri metra dugu zidnu kartu otkrivajući trenutna kretanja izbjeglica, ratne akcije i političke dimenzije u pozadini i ukazujući na problematične zone u kriznim područjima u posljednjih nekoliko godina i desetljeća. Ponekad i sam umjetnik kreće putevima izbjeglica, koji vode od Turske, Grčke i, konačno, Srbije, Hrvatske i Slovenije do Austrije, nakon što je Mađarska zatvorila svoju granicu prema Srbiji. Fotografije prikazuju izbjeglice kako se tiskaju u vlakovima ili na putu, mnogobrojne vojnike i tenkove, povezivanje ratnih trenutaka s jedne strane i pitanja izbjeglica s druge strane. Pojedina mjesta na fotografijama su prebojana, uglavnom, žutom, plavom i crvenom, a time su performativne intervencije dodane akcijom nabijenim radnjama. Slična vrsta interakcije se pojavljuje u fotografskom radu Sanje Iveković „Novi Zagreb (Ljudi Iza prozora“ iz 1979. godine, kada je predsjednik Tito u konvoju prošao ulicama Zagreba, a dio blokova kuća kraj kojih je prošao su komponirani u iste tri boje u njenom kolažu. Marković postupa slično, ali se u njegovom slučaju radi o mnoštvu fotografija, koje evociraju performativni čin u kojem sudjeluje i sam umjetnik, a u igru uvodi sebe i svoje tijelo.

Dvije fotografije koje nisu u tehnici kolaža prikazuju pogreb predsjednika Tita, a nakon kojeg je raspad Jugoslavije postao postupno sve evidentniji. Također, će biti izložene fotografije koje je snimila Markovića majka u Osijeku 1997. godine, a koje dokumentiraju strance kako prolaze pored njihove kuće. Fotografije je snimila zbog stalno prisutnog straha uzrokovanog ratnim traumama. Na svakoj fotografiji su zabilježeni datum, vrijeme i opis osobe, u slučaju kasnije potrebe podnošenja izvješća. Na ostalim fotografijama je prikazan gornji dio umjetnikovog tijela s ozljedama koje si je sam nanio tijekom izvedbe performansa. Stoga njegovi radovi osciliraju između trauma koje je doživio on sam, odnosno umjetnik i njegova obitelj i onih koje se sada pojavljuju na dislociran način, a tematiziraju one uvijek povratne mehanizme povijesti.

Ti stalni pomaci se očituju u dva dijela fotografskog rada iz1989., koji prikazuje Branderburška vrata i ljude pune nade nakon pada Berlinskog zida, koji su tada oslobođeni svake pomisli na bijeg. Druga fotografija iz 2015. godine prikazuje performativni proces u kojem umjetnik zajedno s drugim ljudima pokušava formirati zid na istom mjestu, koji se, međutim, ispred velebnog zdanja čini nezapažen. Problem uvijek povratnih oblika dijaspore i s njom povezane prepreke Marković obrađuje u performansu izvedenom u listopadu 2015. u Puli, a koji će kasnije biti prikazan kao video dokumentacija. Umjetnik se može vidjeti kako preskače uže, ali se u ovom slučaju ne radi o običnom užetu nego o bodljikavoj žici. Njegovi radovi su prožeti trenucima boli, koja se očituje u fizičkom ili psihičkom obliku, a kod ljudi koji su suočeni s tranzicijskim migracijskim situacijama ostaje konstantno prisutna na oba načina. Dr. Walter Seidl