Academia moderna priređuje otvorenje izložbe Roka Šimićeva - 'Geometrija u plavoj', u petak 15. veljače s početkom u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 2. ožujka 2019.
vrijeme: 15.02.2019.
mjesto: Zagreb, Academia moderna, Šenoina 11 (dvorište)
Roko Šimićev, Geometrija u plavoj, detalj, akril na medijapanu / foto: Iva Džaja
«...Besmisleno je dakle postavljati između antičkog i modernog, kad ih obuhvaća ista povijesnost; ali ako je istina da antičko oživljuje u modernom, onda je moderno jednako tako antičko. I nije riječ o bezvremenosti, nego o poklapanju dvaju različitih a jednako istinitih vremena, iznad raspona stvarnog vremena»
-
Giulio Carlo Argan
'Povijest je «katartična» upravo stoga što nas uvjerava da je prošlost prošlost i da se ne može ponoviti ni oživiti, jer nema razloga da se iznova isproba ono što je već isprobano: povijest nam daje iskustvo, ali nas oslobađa kompleksa prošlosti, utvrđujući punoću naše odgovornosti prema sadašnjosti.
[1]Radovi Roka Šimićeva prvim pogledom asociraju na minimalizam, no ono što možda istovremeno najviše intrigira kod njih jest upravo ta lakoća odricanja od
minimalističkog manifestakojom se on služi. Dovoljno rano autor shvaća (ne)bitost hodanja unutar zadanih pravila.
Minimalisti su se kanonski fokusirali prvenstveno na metode i materijale koje bismo mogli nazvati redukcionima, gdje se autorov rad odbija u potpunosti «pročistiti» te sam sebe svesti na dvije površine (sjetimo se samo pojave u slikovnom planu minimalizma, monokromije i Rodčenka), neki su tu dvodimenzialnost smatrali temeljnim stanjem minimalizma, gotovo obvezujućim, no za ovog umjetnika ona to nije. Roko superponira plohe iverice time tvoreći reljefnu strukturu samog djela. Upravo iverica kojom se služi doprinosi pomalo asketskoj auri koja okružuje njegov rad, no ne onoj artepoveraškoj, ne mimimalističkoj, već jednoj sasvim novoj.
Roko Šimićev izbjegava apstrakciju plošnosti, s jedne strane kao potpuno odbacivanje slike, tjelesnog iskustva, procesa rada, no istovremeno ne negira «plošnost minimalizma» kao što je to radio primjerice Robert Ryman vidljivim potezima kista i debelim nanosima boje. Roko se ne bori sa pitanjima egzistecijalizma i problematikom afirmacije kroz proces stvaranja, nego više koristi LeWittovski profinjeni rječnik vizualne umjetnosti koji se sastoji od linija, osnovnih boja i pojednostavljenih oblika te zaobilazi «tipične» minimalističke materijale, onda pretežito industrijske, te implementira one uobičajene; drvo, boju, platno.
Roko se ne bori za unutrašnju etičnost, religioznu svrhovitost, već svoj rad nastavlja na minimalnu umjetnost tvoreći svojevrsne NEO-izme, ne opterećujući se strogim pravilima one umjetnosti koju kao polazište i sam spominje u vlastitom pisanju. Upravo ovo polazište, NEO-izmi, više njih, govore o vremenu i mjestu te naglašavam - opravdanosti nastanka takvih djela tj. o osvještenosti izbora tih lijepih i prepoznatljivih uzora.' - Tanja Škrgatić
[1]Argan, Giulio Carlo
; Revival, Život umjetnosti, 1978., str 164.
