Rijeka - izložba Grge Marijanovića

Izdvajanje crteža animalističkih motiva Grge Marijanovića iz cjeline njegovog opusa u zasebno polje likovnog izričaja, ima posve opravdane razloge: izabrani radovi (sedamnaest crteža nastalih u razdoblju od 1989. do 1996.) su cjelovito djelo, dorečeno i suglasno unutar sebe, istovrsno ne samo u motivu i tehnici (krejon na papiru), već i u stilskoj dosljednosti, izričajnoj srodnosti i ekspresivnosti. Ovi su crteži mala remek-djela i dragocjeni doprinos hrvatskoj animalistici. Po jezgrovitom i sintetičnom zahvatu, neposrednosti improvizacije i zgusnutosti koncentracije ugrađuju se u tradicionalne vrijednosti našeg animalizma, u ono što su u slikarstvu ostvarili Mašić sa svojim guskama, Kraljević s bikom, ždrijepcem i divljim patkama, Becić s divljim zečevima, Filakovac s lavovima, tigrovima i bikovima na livadi.

Marijanović je izgovarao ono od trenutka, hvatao suštinu, ulančavao u likovni sustav stanja vlastite osjetljivosti i razloge ljudskog i umjetničkog trajanja. Njegove su životinje u pokretu, pojedinačno ili u skupinama, u krdu, u paru, u borbi za vrstu, u divljem bijesu, u dubokom zovu prirode kada pobjeđuju nagoni. Bikovi, jeleni, medvjedi, risovi, vukovi, psi, konji u trku, u naporu odrađivanja dana, mukotrpnog života, u vuči ili šlajsu, s teškim samarom, dok udišu mirise zemlje, moć goranskih šuma i planina. Percipirao ih je žive, u čast instinktu, životnosti, fenomenu života. Crteži, premda realistični i s prepoznatljivim pojedinostima, već u samoj zamisli i u naravi crtačke strukture nose redukcijsku logiku i elementarnost. Otkrivaju ne samo vrsnog crtača čiji potez proizlazi iz istinskog stvaralačkog nerva i neposrednog doživljaja, već i vrsnog animalistu s osjećajem za iskonsku moć životinjskog svijeta.

Ekspresivnost njegovih crteža nosi linija. Artikulira se u žestini naboja koji odražava autorovu koncentraciju na tjeskobne unutrašnje dijaloge. Uvijek je to linija koja opisuje, koju vodi impuls, u kojoj se osjeća snaga i pokretljivost ruke. U kreativnom zanosu ona se umnožava stvarajući vibrantna ustrojstva i rafiniranu strukturu tkiva, dinamizira prostor i pojačava pokret. Rijetko kada crtačko tkivo tako pulsira svojim vibrantnim elementima kao u ponajboljim Marijanovićevim trenucima. Primjerice, crtež bika iz 1989. priziva iskon, primarna stanja divlje snage. Bik je sam u praznini apstraktnog prostora, čvrst poput skulpture, ali postoji u pokretu. Sve silnice poteza i kretnje njegova tijela privedene su cjelini. U gustoći i zbijenosti poteza odmataju taloge koji nose ritam unutrašnjih glasova i iskustvo ljudskih tragova. Reski potezi sabiru, sjenčanjem stupnjevani prijelazi umekšavaju. Efekti svjetla i sjena stvaraju plasticitet. A linije, usprkos oštrini, brzini i odrješitosti izvođenja, ostvaruju vlastite tijekove napetih ritmova i dramatičnih odnosa zadržavajući pritom poetiku motiva i lakoću zapisa. Uvjerljivo, iskreno i nenametljivo govore o suštini crteža, o direktnom odnosu autor – crtež, o zadaći autorove ruke i autorova duha.

Ovaj crtač od zamaha, živog oka i s darom za opservaciju, bio je najsigurniji i najneposredniji u izražavanju doživljaja pripitomljene divljine i određivanju biti pokreta, najsnažniji u ekspresiji silovitog poteza i brze reakcije, najvrijedniji u neobuzdanosti žestokih pokreta kojima naznačuje akciju duha, u uznemirenim linijskim odnosima, u silovitosti rukopisa i grafičkoj tenziji, u zanosu i vrelini vizije.

Proživio je u tišini više od pet desetljeća predanog stvaralačkog rada u kojemu je crta uvijek bila čvrsti temelj i oslonac. U svom dugom, osamljeničkom umjetničkom trajanju nije mario za uspjeh niti za izložbe. Iako dobro upoznat s avangardnim stremljenjima, ostao je dosljedan figurativac. Tih, samozatajan, udaljen od središta likovnih zbivanja, koliko od Rijeke toliko od Zagreba, rijetko je govorio o sebi. Ali radio je predano. Stotine slika i crteža, skulptura i reljefa te predmeta primijenjene umjetnosti, dostojna su ostavština koja poziva na obveze. Branka Arh

Grga Marijanović (1933. – 2009.)rođen je Zlarinu. Nakon završene srednje škole primijenjene umjetnosti (zidni odsjek – fresco) u Splitu, radio je kao scenograf u splitskom kazalištu. Godine 1965. odlazi u Italiju na usavršavanje fresco slikarstva i mozaika. 1972. diplomirao je slikarstvo na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Mladena Veže. Od 1961. živio je i radio u Delnicama kao likovni pedagog. Predavao je povijest umjetnosti na Gimnaziji i likovnu kulturu u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića.

Blizak prirodi, autor je brojnih goranskih krajolika i prikaza života Gorana, vrstan animalist (prve nagrade za animalističke crteže (Strasbourg 1991., Volosko 1992., Pariz 1996.), zapaženi portretist (IvoTijardović, Dušan Prašelj, Zoran Kompanjet, Vlatko Pavletić), karikaturist, ilustrirator knjiga primorsko-goranskih pjesnika. Jedan je od utemeljitelja i sudionik 1. saziva Goranske kiparske radionice u Lokvama (skulptura u drvu Prednji zboj kirijaških kola, 1979.). Bio je širok u svojim kreativnim afinitetima: slikarstvo (ulje, pastel), crtež (krejon), zidno slikarstvo (freske), skulpture (drvo, kamen, gips) i reljefi (duborez), mozaici, predmeti primijenjene umjetnosti (nakit, lovački noževi, jelenji rogovi), uređenje i restauracija sakralnih objekata, uređenje interijera (Lovački dom Delnice, Motel Gerovo, Motel Vrbovsko, Motel Lokve), scenografija (opere Aida, Tosca, Turandot, Carmen, Giselle). Ostvario je pedesetak samostalnih i dvadesetak skupnih izložaba u Hrvatskoj i u inozemstvu.