Pula – izložba Silva Šarića

'Silvo Šarić umjetnik je koji u svom radu prije svega njeguje intelektualno - procesualnu komponentu likovnog izraza, odnosno njegova umjetnička djela nužno kolaboriraju s vremenom i prostorom u kojem su smještena ili izložena. Dosljedan tome, Šarić će svoj predmet izlaganja svesti gotovo isključivo na funkciju, dok će ga njegova estetska obrada znatno manje zanimati. Silvo pristupa svom umjetničkom radu najčešće kao sredstvu utilitarnosti ideje i njezine provedbe, te će mu pretežito služiti kao eksperimentalni poligon za svojevrsnu interakciju fizičkog i duhovnog.

Prije nego li odluči kakav će rad proizvesti, odnosno kako će realizirati ideju koju već dugo u sebi njeguje, Šarić će pomno izabrati svoj ili percipirati ponuđeni ambijent. Najčešće pronalazi arhitektonske prostore, pretežno interijere te u njima postavlja svoje radove pri čemu će jednako poštovati sve zadane elemente, ne čineći razliku između objekta i subjekta umjetničkog rada. Korelacija s prostorom autorova je nadgradnja vlastitog rada koji time zadobiva nova očitavanja i poziva na interakciju s gledateljem.

Često posjetitelj, koji put i ne sluteći, fizički sudjeluje u Šarićevom radu, odnosno emanira njegovu procesualnost, dok je njegovo mentalno sudjelovanje nužno za pravilnu kontekstualizaciju rada. Tako će Šarićev konačni umjetnički proizvod imati svojstva i tjelesnosti i materičnosti i metafizičnosti. Izuzetno je bitno da će Silvo u svakom radu izuzetno pažljivo izbalansirati sve navedene komponente gotovo na minimalistički način, jer u svom umjetničkom izrazu primjenjuje pravilo manje je više. Šarić inzistira na redukcionističkim postupcima kako bi što više ogolio osnovnu namjenu svog umjetničkog djelovanja - korelacije izloženog objekta i prostora u kojem je smješten. Time on potvrđuje hipotezu da služeći se ispravno postavljenim minimalističkim sredstvima stvaramo premise koje potenciraju bit umjetnosti.


Međutim, autor se ne zadovoljava isključivo nađenim i smještenim kao dovršenim i rješenim umjetničkim problemom, već slijede razmišljanja o njegovoj nadgradnji. Fizički gledajući, izložbeni prostor umjetnik je shvatio kao zadani format, kao polazište koje ne određuje što će napraviti, ali postavlja izvjesne granice koje se ne mogu prekoračiti ali se i te kako mogu izmjeniti i korigirati. Upravo tu korekciju Silvo prepušta svojoj i našoj duhovnoj projekciji, odnosno physis mu služi samo kao vješto odabrano oruđe s kojim će nas uvesti u mentalno stanje svojega, a potom i našeg duha.

Osim odnosa objekt - prostor - gledatelj, postoji još jedan, u autora, neizostavan faktor u tvorbi cjelovitosti rada, a to je svijetlost. Silvo u svoj rad inaugurira svijetlo kao kreativni i pokretački faktor te ono postaje ravnopravnim, a često i najvažnijim dijelom njegova rada. Pozicionirajući svoj rad u odnosu na izvor svijetla, Silvo između ostalog sugerira pitanje promatranja, odnosno naše percepcije. Što je stvarno, a što fiktivno, što uopće gledamo, a što od toga vidimo? U nekoliko ranijih radova Šarić je ingeniozno postavio takva pitanja dovodeći neke, našom percepcijom ustaljene činjenice, različitim iščitavanjima često do apsurda, ne nužno i predmetne stvarnosti. Njegov rad od posjetitelja traži cjelokupno prisustvo, odnosno mentalnu koncentraciju koja će znati prepoznati ponuđeno. Gotovo svi ti radovi posjeduju i autobiografsku notu, jer se mnogim irealnim i iluzionističkim postupcima autor neprekidno prepituje nije li apsurdno danas i ovdje baviti se umjetnošću?

Na ovoj izložbi Šarić je zamislio izložiti rad gdje svijetlo sugerira vrata, prolaz, odnosno odlazak. U usku i dugačku galerijsku prostoriju ulazi se kroz vrata čiju svjetlosnu projekciju vidimo na njenom kraju, na ulazu sučeljenom zidu. U galeriji ne bi bilo ničeg ostalog, te ona zahvaljujući autorovoj sugestivnoj intervenciji postaje praznim hodnikom; prolazom, kao što je prolazna i pozicija suvremenog umjetnika u našem današnjem društvu.

Šarić se referira na specificum zadanosti prostora u kome izlaže, te je zamislio da u svom drugom radu spoji izložbeni prostor sa skladišnim, služeći se za to gumom obloženim objektom, koji kao svojevrsni tunel sugerira prolaz iz svijetla u tamu. Šarić bi ostavio svijetlost i toplinu u izložbenom, potpuno praznom prostoru, a mrak i hladnoću u skladišnom djelu. Prazan prostor galerije govori što autor misli o javnoj percepciji likovnosti, koja je usprkos što je od javnosti svedena na suštu prolaznost, ipak jedan od rijetkih svjetionika realnosti naše svakodnevnice; hladne, mračne i napuštene od svake humanosti.

Opisani radovi u biti su konceptualne provenijencije te nije nužno da budu i izvedeni, odnosno bitnije je njihovo promišljanje od same izvedbe. Oni jasno kritiziraju odnos društva prema umjetnosti i umjetnicima, te svojom konceptualnom idejom i realizacijom ukazuju na duhovnu i materijalnu nemoć zajednice, odnosno njen odnos prema umjetničkim vrijednostima. Šarić jasno progovara o današnjoj poziciji umjetnika i suvremene umjetnosti koja je samo prolazna, daleko ispod onoga što zaslužuje.' Mladen Lučić