U Galeriji Kiosk smještenu iza Galerije SC, od 1. listopada Ivana Vulić predstavlja se instalacijom nazvanom 'Ptice', sastavljenom od papira i konca. Instalaciju je moguće ragledati do 15. listopada.
vrijeme: 01.10.2011.
mjesto: Zagreb; SC, Galerija Kiosk, Savska 25
Na svijetu postoje samo dvije vrste ptica: slobodne i zatočene ptice, od kojih, ako ćemo biti precizni, potonje više ne bismo niti trebali nazivati 'pticama'. Jer, što te u krletku zatvorene životinje imaju zajedničko s onima što slobodne lete iznad Zemlje, osim fizičkog izgleda? Za ta u krletku zatvorena bića potrebno je osmisliti novi termin kako bismo osvijestili činjenicu da smo zatvarajući pticu u krletku zapravo stvorili novu vrstu. Umjesto krila, ptica dobiva protezu kaveza i njih dvoje postaju neodvojiva postojanja.
Uspješno izvedena instalacija u kojoj pticu nije moguće promatrati odvojeno od kaveza. Iz istih razloga je vjerojatno i Ivana Vulić odlučila u skučenom prostoru Kioska postaviti jednostavnu i 'laganu' instalaciju, sastavljenu jedino od papira i konca.
Njezine ptice, izvedene u origami tehnici, uzdižu se iz gomile zgužvanoga bijeloga papira na podu prema nebu, van u slobodu. Korištenjem japanske origami tehnike autorica aludira i na knjigu 'Sadako hoće živjeti' autora Karla Brucknera, u kojoj djevojčica Sadako, žrtva napada na Hirošimu, vjeruje da će ozdraviti od posljedica radijacije ako izradi 1000 ždralova, ali njezin život nažalost prijevremeno završava. No ipak, iznad njezinog kreveta, ostaje visjeti 990 zlatnih ždralova... Postavljanjem zgužvanih papira ispod papirnatih ptica, umjetnica dodatno ističe taj prijelaz iz negativnog, pasivnog principa u prirodi (yin) u onaj pozitivni koji predstavlja aktivnost, snagu i svjetlo, odnosno, kreativnu energiju (yang). Težina jednoga od najlakših materijala, papira, istovremeno simbolizira ljudsku krhkost ali i ljudsku snagu. Lagani smo poput papira..., čak i u samoj knjizi autor piše da je Sadako 'zračni pritisak ponio poput klupka papira...'
Broj ptica u instalaciji Ivane Vulić se povećava kako se one približavaju stropu kioska, kako želja za slobodom i životom biva sve snažnija, no ipak one ostaju zatočene u prostoru... Jer dok se ljudi ne odreknu prividnih težina, kaveza kojima uokviruju sebe i druge na planetu, dok se ne pomire sa lakoćom svojega postojanja, neće biti slobodni. Dok poput Indijanaca ne posude iskonsku riječ 'ptice' kako bi opisali slobodu samih sebe pod nebom, umjesto da stvaraju težine koje samo zahtijevaju novu terminologiju...iz predgovora Neve Lukić
