Festival svjetskog kazališta u svom desetom izdanju nudi pet predstava kao presjek najznamiljivih događanja svjetskih pozornica, scenskih projekata koje obilaze najvažnije kazališne festivale i koje su redovito dio glavnog programa i prvi izbor svih programatora. Priredba će se održati u rujnu o.g.
vrijeme: 26.07.2012.
Ne samo što će gledatelji, kao i niz godina do sada, dobiti dragocjeni uvid u vrhunce autorskog kazališta, intrigantna iščitavanja klasika, maštovite i originalne spektakle i najsuvremenije pristupe scenskoj umjetnosti te stilovima glume, već je i zanimljivo je što će imati prigodu vidjeti i, u Hrvatskoj vrlo rijetko izvođen kazališni naslov koje po svom statusu pripada nezaobilaznom dijelu tzv. željeznog programa svjetskih scena.
Bit će to, dakako, kao i svaki put do sad na Festivalu svjetskog kazališta prilika da se još jednom umjetnički revidira zagrebačka i hrvatska kazališna repertoarna politika.
• Poslije bitke / Kompanija Pippa Delbona / Italija
Festival svjetskog kazališta otvara talijanski redatelj
Pippo Delbono, svestrana umjetnička osobnost koji u pravilu radi zahtjevene autorske projekte. Delbono je prije nekoliko godina bio na Festivalu svjetskog kazališta s oduševljavajućom predstavom „Tišina“ koju je zagrebačka publika dočekala s ovacijama. Ove godine Kompanija Pippa Delbona stiže sa scenskim projektom
Poslije bitke. To je ironična, poetična, provokativna, nježna, na trenutke burleskna i bolna himna životu koja koristi i fragmente iz „Procesa“ Franza Kafke, Danteove „Božanstvene komedije“ te stihove pjesnikinje Alde Marini. Vizualno moćna predstava „Poslije bitke“ u sintezi dramskog, plesnog i glazbenog teatra, pripovijeda o borbi protiv indiferencije koja kontaminira cijelo društvo, o činjenici da se nakon ludila borbe možemo vratiti razumu, jasnoći i mogućnosti da shvatimo svijet u prvom redu kao mjesto čija ljepota ovisi o nama samima. „Poslije bitke“ je i priča o izbjeglicama na Mediteranu, posveta Delbonovoj majci, ali i podsjetnik da nakon svakoga rata, dolazi li pobjeda ili poraz, na kraju, kako god bilo, stiže mir koji se uvijek postiže samo borbom svakog čovjeka za postizanjem vlastita poštovanjem.
• Gospođica Julija / Schaubuehnea am Lehniner Platz / Njemačka
Festival svjetskog kazališta dovodi u Zagreb i najpoznatiji komad švedskog dramatičara Augusta Strindberga
Gospođica Julija u režiji
Katie Mitchell i Lea Warnera te produkciji Schaubuehnea am Lehniner Platz. Katie Mitchell prvi put u ovom scenskom projektu surađuje s berlinskim kazalištem, a riječ je o dramskoj i opernoj redateljici, ravnateljici brojnih manifestacija i opernih kuća, sjajne umjetničke reputacije koja se proslavila svojim inscenacijama „Idiota“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog ili „Valovima“ Virginije Woolf.
Klasičnu tragediju o muško-ženskim odnosima u društveno zadanom kontekstu 19. stoljeća, odnosno analiziranje relacija između klasa – gospodarice i sluge – redatelji pokazuju iz vizure slugove zaručnice. Koristeći kameru u realnom vremenu koja neprekidno prati zavođenje pripadnika različitih klasa te koban završetak uz dojmljivu scenografiju i dominantnu glazbenu podlogu, Katie Mitchell i Leo Warner donose poznatu priču u novoj multimedijalnoj formi koja slavni predložak znatno obogaćuje.
• Za unajmiti / Peeping Tom / Belgija
Nakon što je na već na Festivalu svjetskog kazališta briljirala s predstavom „Ulica Vandenbranden 32“, belgijska kazališna skupina Peeping Tom ponovno je u programu Festivala i to s recentnim scenskim projektom
Za unajmiti u režiji
Gabriele Caririzo i Francka Chartiera, ujedno i umjetničkih ravnatelja toga kazališta, koja je u svjetskim medijima primljena s entuzijazmom i simpatijama publike. Peeping Tom poznat je po okupljanju umjetnika različitih interesa koji dugo i iscrpno rade na određenim projektima stvarajući originalni multidisciplinarni koreografski jezik.
U poetici njihovih predstava uvijek je u središtu ples, fascinantan scenski pokret i jake slike što je najvažnije sredstvo čime uključuju publiku u problematiziranje intimnosti na pozornici. Carrizo i Chartier bave se stanjem ljudske psihe, a ta pitanja u srži procesa njihova stvaranja definiraju kroz postavljanje svojevrsnog velikog povećala okrenutog publici koji otkriva ono što je samo na prvi pogled nevidljivo i beznačajno. Njihove produkcije uvijek uključuju supostojanje paralelnih svjetova u kojima ne vrijedi uobičajna logika vremena i prostora. Zato je i predstava „Za unajmiti“ zavodljivi metafizički labirint gradnje začudnih prizora u kojem su likovi sputani košmarom vlastitih misli, mjesto okrenuto naglavačke, mjesto halucinacija i noćnih mora. Mjesto u kojem se začudnim stvaranjem umjetnik uvijek ponovno prilagođava ili se iznova oslobađa svoje unutarnje kozmičke slike, po prirodi stvari, nikada do kraja rješive.
• Ženska predstava bez naslova / Young Jean Lee / SAD
Festival svjetskog kazališta predstavit će i agilnu, burnu i buntovničku newyoršku
downtown kazališnu scenu i to eksperimentalnom predstavom
Ženska predstava bez naslova redateljice i dramatičarke
Young Jean Lee, apsolutne američke zvijezde u usponu, te njezine Kompanije Young Jean Lee. U njoj šestoro karizmatičnih zvijezda dramskog teatra, plesa, cabareta i svijeta burleske u predstavi bez riječi pozivaju publiku na veselo, fluidno i bezgranično istraživanje pitanja identiteta u suvremenom društvu. Ta transcendentna predstava s mnogo humora i emotivnosti analizira pitanje roda i što to znači biti Drukčiji u današnjem svijetu u kojem su društveni kanoni zacrtani samo na prvi pogled i načelno podložni toleranciji prema Drugome te što znači svjesno ne živjeti u umrtvljenom i neaktivnom stanju status quo. „Ženska predstava bez riječi“ je britka i šarmantna, ekstravagantni spoj plesa i mime, subverzivna u isto vrijeme.
• KRAJ LJUBAVI/ THEATRE DE GENNEVILLIERS/ FRANCUSKA
Predstava
Kraj ljubavi hit je pariškog Theatrea de Gennevilliersa, u koncepciji i režiji francuskog redatelja
Pascala Ramberta. Izvorno je pisana za dvoje izvođača - Audrey Bonet i Stanislasa Nordeya - i govori o paru koje proživljava trenutke kad se njihova ljubav zatomila, trenutke otuđenja, stvorene distance, konfuzije nad osjećajem da je ljubljena osoba postala preko noći stranac, trenutke preispitivanja. Na pitanje „
Koga smo to voljeli, kad smo ga voljeli?“ Rambert ne daje konkretan odgovor već u bujici monologa, uzastopnih zapitanosti i odgovoranja, analizira sve mogućnosti koje čine jednu ljubavnu vezu, čuvajući se klišeja para koje se samo prisjeća bivše ljubavi i pronalazi krivce.
To je maraton između straha i olakšanja u bolnom raspadu ljubavi i sumnje, u brutalnosti riječi, u strogosti, u hladnoći. Par ima ista oružja, ali ih koristi na različite načine. Ipak, na kraju oni su samo muškarac i žena, dva gledišta, dva govora za opisivanje nasilja umiruće ljubavi.