U sklopu Artakt festivala (19. - 21. 11. 2015) u Zadru, Teatro VeRRdi će premijerno izvesti predstavu 'Desnica: Igre proljeća i smrti' nastalu prema romanu 'Proljeća Ivana Galeba' Vladana Desnice, u četvrtak, 19. studenog, s početkom u 20 sati, u Kazalištu lutaka Zadar.
vrijeme: 19.11.2015. 20 h
mjesto: Zadar; Kazalište lutaka Zadar, Sokolska 1
Igra: Juraj Aras
Režija i izbor odlomaka/dramatizacija: Juraj Aras
Glazba: Bojan Gagić
Odlomak “Danas je nedjelja…” interpretirao Tomislav Baran
Voditelj tona i svjetla: Bojan Gagić
Dizajn svjetla i tona: Bojan Gagić i Juraj Aras
Skulptura: Igor Maštruko
Fotografija: Marija Milin
Asistent produkcije: Nenad Pepić
Ambijentalni ton za potrebe predstave snimljen je na razmeđi Ravnih Kotara i Bukovice u proljeće 2014.
Produkcija Teatro VeRRdi 2015.
Pokrovitelji: Grad Zadar, Ministarstvo kulture RH, Zadarska županija
“Riječ redatelja"
"Kakve li sve opasnosti po ono najbitnije i najveće u poetskom djelu leže u takozvanoj “scenskoj realizaciji” i do koje mjere ona uspijeva da isprazni, izobliči, obezvrijedi veliki tekst! A odatle se nužno rađa misao ne o identitetu ili nekakvoj međusobnoj integraciji, nego baš naprotiv o čistoj antietičnosti između onoga što se zove “scena”, “scensko djelo”, “scenska umjetnost” i onoga što se zove “poetsko djelo u dramskom obliku”, ili naprosto: poezija. Pod tim svjetlom, teatar nam se ponekad priviđa kao umijeće pretvaranja pravih vrijednosti u lažne. (…) Ta molim vas, što će Eshilu ili Sofoklu nadodati teatar? Što će nam predstava pružiti više nego čitanje njihovih tekstova? I što drugo i bolje može da napravi teatarski čovjek, ako je doista pametan i doista umjetnik, nego da pusti Eshila i Sofokla da govore, da ih što manje u tome ometa… “ razmišljanje sugovornika Ivana Galeba u 46. poglavlju romana.
Ovaj mi se odlomak nadvio kao sumnjičenje u dijalogu sa samim sobom, potaknuo me na razotkrivanje onih intuitivnih motiva za postavljanje ovakvog djela, gotovo nepostavljivog, i na traženje opravdanja da se jedan pažljivo i miligramski izvagan i strukturiran roman esej presječe kroz nekoliko odlomaka i na taj način privede u “poetsko djelo u dramskom obliku”. U tom sam se dijalogu iz te pretencioznosti izvukao ovako: priznao sam sebi da sam pretenciozan i time si pola oprostio, a u onoj drugoj polovici uvidio sam da je moja identifikacija s “Proljećima” čisto utemeljena u mom biću i da je taj put igre promišljanja intimne i društvene stvarnosti, velikih tema ili nevažnih detalja sigurno utočište i najbolja obrana od “zala i sviju nereda” koji smrtnika čine još smrtnijim tjerajući ga da se troši u konfrontaciji s “realnim sektorom”. Evo, preko ovakve sintagme dolazimo i do otkrivanja ideološke pozicije; zašto baš Desnica? i zašto baš agnostičko promišljanje smrti? Kroz ova dva pitanja jasna je ideološka pozicija, ali odgovor leži u univerzaliji: “Jedina istina koja ne stari, koja se ne otrcava, koja ne gubi svoju snagu i aktualnost, to je smrt. Ali što da se gradi na toj istini?”… eto i još jednog pitanja, a na njega i odgovor: “Trebalo bi uopće da ljudi češće vide stvari onakve kakvima se ukazuju na samrtničkoj postelji.” U nedavnom interviewu Vili Matula kaže: Kazalište je od svojih početka prostor zajedničkog promišljanja ljudske prirode i mjesto promišljanja zajednice. Publici ne treba kazalište kako bi joj ukazalo na anomalije u društvu, publika je tih anomalija itekako svjesna. Kazalište nam je potrebno kako bismo tražili načine i sredstva za njihovo nadilaženje.” U tom smislu ova je predstava postavljena kao sredstvo za nadilaženje ideoloških, nacionalnih, državnih, materijalističkih, staleških, dobnih, rodnih i inih ških, nih, čkih odnosa i poziv na prijateljevanje sa životom u dijalogu sa smrću, jer “previše se, previše umire u tom životu!”
