Predstavljanje knjige 'Putnik s lažnim pasošem' Zdravka Zime

O knjizi će razgovarati Jagna Pogačnik, Tomislav Brlek, urednik Nenad Rizvanović te autor Zdravko Zima.
 
Strukturom i prezentiranim imenima knjiga Zdravka Zime 'Putnik s lažnim pasošem' funkcionira kao svojevrsni nastavak njegovih 'Ekstraeseja'. Neki autori, ponajprije Krleža, Matoš, Kocbek i Kiš, fungiraju kao lajtmotivi, otvarajući ili zatvarajući krug njegovih kritičarskih i esejističkih opservacija. Od analize Krležina gotovo nepoznatog i desetljećima zatajenog teksta Brašančevo u Dubrovniku, od opetovanog čitanja Andrićeve Proklete avlije i apostrofiranja eseja Razgovor s Gojom, od Gustava Matosa de Sequeire, pisca koji djeluje kao Matošev portugalski blizanac, ovjeren serijom biografskih jukstapozicija koje zvuče poput prvorazredne senzacije, od Ujevićeve sudbine kanalizirane u sudbonosnu ili, točnije, epohalnu lirozofiju, do autora i autoriteta kao što su Kiš i Kocbek, od Bore Ćosića, Kovača i Gotovca do Josepha Rotha, Joycea i McCanna, Zima kopa po slojevima u kojima je sloboda prvi i posljednji atribut.
 
O autoru:
 
Zdravko Zima rođen je 1948. godine u Malinskoj na otoku Krku. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu završio je studij Jugoslavenskih jezika i književnosti te apsolvirao studij sociologije. Književne kritike, komentare, eseje, feljtone, dnevničke i druge tekstove objavljivao je u najvažnijim listovima i časopisima u Hrvatskoj (Omladinski tjednik, Studentski list, Vjesnik, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Feral Tribune, Novi list, Vijenac, Forum, Republika, Quorum, Mogućnosti, Rival, Lettre International, The Bridge). Bio je urednik i kolumnist tjednika Danas, urednik časopisa Bridge, Lettre International i Cicero, a godine 1995. radio je kao savjetnik za izdavaštvo u Ministarstvu kulture. Od 2000. do 2013. djelovao je kao freelancer i stalni suradnik riječkog Novog lista.
 
Iz knjige:
 
„Paskvil Hrvatska književna laž, tiskan 1919. godine, reprintiran je tek 2012. u posebnom izdanju časopisa Kronika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Reprintiran je poslije gotovo sto godina jer hrvatska javnost nije bila spremna na istinu, makar tako heretičnu i bezbožničku, proizišlu iz Krležina vidnog polja. Nešto slično dogodilo se s Dijalektičkim antibarbarusom, prvotno publiciranim 1939. godine, koji je partijska vrhuška poslije Drugog svjetskog rata držala na ledu kako se ne bi otkrilo što je o nekim njezinim liderima mislio Krleža, a objavljen je, nelegalno, odmah poslije autorove smrti u beogradskom časopisu Književnost, koji je u to doba potpisivao Vuk Krnjević. U eseju Ettore e Andromaca, tiskanom 1971. godine u časopisu Forum, na meti se našla pittura metafisica i njezin protagonist Giorgio De Chirico, koji je cinično degradiran na razinu pukog ilustratora ženskih časopisa (I promessi sposi). Nije slučajno da ni taj esej nakon toga nije ponovno publiciran. Zaključak se nameće sâm po sebi. Koliko god djelovalo ekstravagantno, a možda i enervantno, Brašančevo u Dubrovniku u Krležinu opusu prije je pravilo nego iznimka. Paskvil je njegova forma viva, što praktički znači da su veliki pisci veliki i u svojim pretjerivanjima. Krležin dubrovački ekskurs tek je jedan od dokaza za to.“
 
Potražite knjigu "Putnik s lažnim pasošem" na ljevak.hr!