Osijek: izložba Igora Rončevića

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća Rončević je jedan od međunarodno priznatih predstavnika nove slike. Talijanski kritičar Achile Bonito Oliva, teoretičar transavangarde, postmodernog slikarskog pokreta, uključio ga je tada u svoju knjigu 'Trans-Avantgarde International'.

Unatoč sklonosti eksperimentiranju za vrijeme svog školovanja a i kasnije, Rončević, za razliku od brojnih kolega vršnjaka koji su prihvatili druga suvremena sredstva izražavanja, ostaje vjeran tradicionalnom slikarstvu. No unutar tog medijski determiniranog prostora Rončević se pokazao iznimno inventivnim. Uspio je, njegujući osobnu ekspresiju, objediniti mnoga evropska i prekooceanska iskustva, prakticirati refleksiju medija u brojnim formalno i tematski raznolikim ciklusima.

Najnoviji, ovom prilikom izložen ciklus slika, nastao tijekom prošle i ove godine izveden je tehnički homogeno, akrilnom bojom na platnu, ali prema temperamentu koji očitavamo, u gesti, intenzitetu i vibrantnosti boje, anarhičnosti kompozicije... čini se da je na djelu crescendo, ako ne i klimaks izražajnog intenziteta unutar Rončevićeva opusa.

Riječ je o bogatom i izdašnom kolorizmu, raskošnoj (gotovo raskalašenoj) slobodi poteza, nemarnoj organici položenih mrlja, kratkih i dužih poteza, vijugavih linija koje meandriraju površinom platna. Nadalje, na osušene pastozno nanesene partije Igor u duhu svojih spomenutih nekonvencionalnih uzanci intervenira akvarelno-lazurnim premazima maniristički potencirajući već postojeću vibrantnost i polikromiju. No tu je i stabilizirajući element monokromnih konzistentnih 'krpica' boje nanesenih špahtlom na koje autor kistom iscrtava paralelne nizove tankih bijelih linija. Ta discipliniranija mada još uvijek organična komponenta, ravnomjerno se, poput kolažnog detalja, raspoređuje po formatu, istodobno obogaćujući slojevitost slike i funkcionirajući kao stabilizator koji pripitomljava njezinu anarhičnu podlogu.

Također, ono ostaje u domeni autonomije medija, odolijevajući, unatoč brojnim sugestivnim aluzijama, trivijalnoj ilustrativnosti i dnevnoj upotrebljivosti. Dopuštajući si luksuz avanture i rizika, Rončević katkada balansira na rubu polikromne ružnoće, poigrava se sa stabilitetom strukture slike... No redovito uspijeva zadržati otmjenu suverenost slojevitog artefakta otpornog na mogućnost jednodimenzionalnog tumačenja. Antun Maračić, iz predgovora Nove slike Igora Rončevića

Igor Rončević (1951., Zadar) slikarstvo na ALU u Zagrebu diplomira 1976. u klasi prof. Šime Perića. Od 1979. do 1981. suradnik je Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera u Zagrebu. Godine 1981./'82. na Académie des Beaux-Artsu u Parizu je zahvaljujući stipendiji francuske vlade. Redovni je profesor na ALU u Zagrebu. Od 1976. izlagao je na pedesetak samostalnih i stotinjak skupnih izložbi.