Protagonisti bi od života željeli nešto više od pasivnog prepuštanja okolnostima, ali se njihova nastojanja suočavaju s pritiskom okoline koja im želje gura u prostor nepoželjnog. Uslijed okolnosti likovi postaju bezvoljni pa i preslabi da promijene svoju nezavidnu situaciju.
Atmosfera praznine i beznađa, ostvarena naoko ispraznim dijalozima, snažno izbija iz teksta i omata čitatelja kao paučina. U dramama se primjećuje obrnuta gradacija nemoći i malaksalosti, počevši od prve u kojoj je želja jasna, ali neprekidno udara u zid, preko druge u kojoj želje više nema te se osjeća nemogućnost ostvarivanja bliskosti do treće u kojoj vlada opća zabrana i ljubavi i čovječnosti.
"Ružica Aščić sigurnom rukom stvara antonionijevsku atmosferu pustinje gdje je teško naći orijentir, a kamoli oazu", ističu iz Durieuxa.
Ružica Aščić (1987.) diplomirala je novinarstvo i povijest na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Prvu kratku priču objavljuje 2008. godine, a prvu zbirku priča 2016. godine. Kratka proza joj je zastupljena u antologiji "Bez vrata, bez kucanja: novi hrvatski prozaici", ali i u mnogim drugim domaćim časopisima. Dobitnica je nagrade "Ulaznica" za kratku priču. Dvostruka je dobitnica Nagrade Marin Držić za drame "Košnice" i "U meni raste". Za rukopis "Dobri dani nasilja" osvojila je nagradu Prozak za 2014. godinu. (Hina)
