'U našoj sadašnjem, konstantno umreženom, okruženju, vlastiti dom ostaje jedna od posljednjih privatnih, intimnih skloništa, gdje si možemo dopustiti da nam padnu maske i gdje mislimo da se osjećamo zaštićenima od izvanjskih pogleda. Međutim, kao što Nika Radić otkriva na izložbi Out of Place, naš 'sveti dom' nije apsolutno siguran od njih.
Umjetnica premješta izložbeni prostor u fiktivni privatni stan: na zidovima se nalaze slike, tepih je na podu, namještaj i knjige. Posjetitelj ne ulazi u tipičnu bijelu kocku, već prelazi u životni prostor koji uvodi voajeristički moment: kao promatrač unutar tuđeg doma, on je 'izvan prostora'. I, nebitno da li namjerno ili ne, ne možeš odoljeti a da ne razgledaš okolo.
'What do you mean… ich hab’ nicht wirklich verstanden, was sie sagen wollte…' Ove rečenice dolaze iz kratkog filma 'Party' (2007.) u kojem nekoliko gostiju na druženju vodi razgovor na različitim jezicima. Odlomci na talijanskom, njemačkom, engleskom i hrvatskom referiraju se na nemogućnost međusobnog razumijevanja. Na izložbi to je vizualizirano pomoću tepiha s tiskanim citatima.
Komunikacija je najvažnija veza između dvije osobe – naš partner trajno šalje poruke, verbalne i neverbalne, koje kontinuirano apsorbiramo. To se može usporediti s percepcijom umjetničkog djela: tijekom recepcije nešto nas potakne što ili korespondira s namjerom umjetnika, ili je možda sasvim u suprotnosti s njom.
Također, fotografije Nike Radić na zidovima galerije izazivaju asocijacije, jer one nisu strane, već povezane s našom zajedničkom memorijom slika. Serija 'Other People’s Windows' snimljena je u svakom specifičnom gradu u kojem je Nika živjela ili trenutno živi. Scene pokazuju poglede u dnevne sobe nasuprotnih stanova i nepoznate ljude fotografirane s prozora na drugoj strani ceste. Nekoliko sekvenci slika dvojice muškaraca iz Milana izgledaju kao fotografije iz filma, tako da dobivaju narativni element. Promatrač je u iskušenju da projicira vlastite priče u te kratke isječke tuđih života te da popuni praznine i prekine vlastitu imaginaciju - koja je također paralelna situaciji komunikacije: pokušavamo uhvatiti cjelinu koja je iza samog razgovora.
Obzirom na brojen razine komunikacije, npr. govor tijela, izložbeni prostor također je produžen na odatnu razinu pomoću različitih video projekcija. Otvorena vrata, djelomično projicirana, djelomično montirana na zidu, ohrabruju promatrača da pogleda u drugu sobu. U usporedbi s baroknom slikom, element Trompe-l‘oeil priziva iluziju. Bez obzira na to, ne možemo reći što se uistinu događa u tuđem životu, već samo razviti pozadinski kontekst pomoću onoga što vidimo.
Vlastiti je identitet također formiran vlastitom percepcijom. Nika Radić pokazala je u prethodnim radovima, crtanjem tlocrta svojih starih stanova iz svog sjećanja, koliko subjektivna može biti njezina vlastita memorija. Njezina majka, arhitektica Anela Đukan, napravila je nacrt konstrukcije za iste prostore. Preklapanjem njihovih crteža, različite memorije dviju pojedinačnih osoba, preklapaju se i miješaju. Za izložbu 'Out of Place' Anela Đukan skicirala je građevinski plan za arhitektonsko preoblikovanje čitave galerijske zgrade. Kao tlocrti podova i crteži pojedinih sekcija, oni postaju dio fiktivnog stana i referiraju se na mogućnost kontinuiranog preoblikovanja izložbenog prostora 7 fiktivnog stana, koji je u tom trenutku samo provizoran. – kao što svi znamo iz vlastitog iskustva, privremena rješenja ponekad ostaju najdugotrajnija.
Anna Wondrak M.A. (München, srpanj 2010)
