U utorak, 17. travnja, s početkom u 20 sati, u Galeriji Studentskog centra, otvara se izložba Nicolaj Dudeka i Mirona Milića. Izložba sotaje otvorena do 28. travnja.
vrijeme: 17.04.2012.
mjesto: Zagreb, Croatia
Polazeći od ideje dualnosti ličnosti, potisnutog sukoba razuma i podsvjesnog te alternacije samog sebe, u najnovijem ciklusu autoportreta Miron Milić problematizira ljudsku krajnost, suprotnost svih osobnih načela i uvjerenja. Inspiriran Stevensonovim klasikom ''Čudnovati slučaj dr. Jekylla i g. Hydea' zadire u najtamnije kutove svog ega u potrazi za animalnim alterom.
Kako sam autor kaže: 'On predstavlja sve što ja ne želim biti i ciljano napada i uništava bića prema kojima sam nekoć gajio osjećaje ili još uvijek gajim bez obzira bila ona stvarna ili ne, te ima odlike snoviđenja i utvare koja želi zavladati mojim razumom i djelima, ali i poništiti dosad stečene vrijednosti pokazujući mi da sam u suštini isti kao i On.' Autorov alter ego je samo imaginarna preslika zatočena u limbu očekivanja i iskustva, oportunističko, neinhibirano i nasilno biće - on je proizvod društvenog mehanizma i tradicije okrutnosti zapadnog društva. Autor svjesno bira biti okrutan, ne prema ljudima, već prema životinjama, mitskim bićima koja predstavljaju najiskreniji trenutak nevine, djetinje fascinacije te tako i iskonsko dobro u autorovom imaginariju. Ciklus možemo, dakle, promatrati i kao hommage životinjama, gdje čovjek na sebe lijepi sve agresivne konotacije nagona predstavljajući životinju kao metaforu, uobličenje onog istinski pozitivnog.
Cjelokupni proces putovanja po sferi osobne i društvene simbolike protkan je istančanim smislom za ironiju i autoironiju, budući da se kroz ovakav pristup tematici autor svjesno izruguje osobi kakva je postao pod utjecajem entiteta bez moralnih kočnica i cjelokupnom društvenom ustroju bez jasnih etičkih vertikala.
Teško je ne zapitati se koliki, uistinu, utjecaj na nas ima kolektivna svijest, društvo, odgoj, a da toga nismo ni svjesni?! Život ostavlja trag ispod kože, pitanje je što bi izašlo na površinu izmicanjem ravnoteže?
Na tren, na potez pera, autor deskriptivnom sirovošću zanemaruje norme i pušta da racio utihne pred nagonom animalnosti. Pred nas iznosi ogoljenu intimu, okrutnost koja se skriva u strahovima nesvjesnog, dovodeći i samog sebe do granice šoka.
Bitan moment svakako predstavlja zaživljavanje i osvještavanje procesa, crtanja i promišljanja, to su neodvojive stavke upoznavanja i propitivanja sebe kroz medij. Crtež kao ritual u kojem autor stoji sam pred sobom na putu fiktivnog ozdravljenja imajući u vidu da "sučeljavanje s mračnim alter egom nije zamišljeno kao pokušaj istjerivanja demona iz sebe, već kao vividni prikaz djelića sekunde u kojemu ekstremno nasilan čin i pakost prolete umom bez ikakve bojazni da bi netko to mogao saznati te strah od gubitka identiteta građenog podjednako na stvarnosti i fantaziji", smatra autor.
Sami proces crtanja nosi terapeutski učinak, minuciozni pokreti i savršenstvo detalja u službi katarze, gdje Milić ciljano bira medij crteža pokazujući svu svoju zavidnu vještinu i smatrajući da pojednostavljena forma iskaza iskrenije oslikava autističnu intimu u nelakom zadatku predstavljanja sebe, iskreno i bez zadrške.
Nicolaj Dudek
Opus i široku tematiku umjetničkog djelovanja Nicolaja Dudeka mogli bismo svesti pod zajednički nazivnik domišljatog poigravanja percepcijom i promišljanjem gledatelja. Autora zanima dijalog između rada i promatrača, način na koji crtež komunicira prema van, kao i zavisan odnos ta dva subjekta. Želi provocirati istančanim ironijskim odmakom s nijansom humora, natjerati gledatelja da promatra rad dublje od puke površina i propituje činjenice postavljene kao krajnju istinu. Percepcija proživljenog i uočenog ishodište su priče, a doživljaj gledatelja glavno oruđe u prenošenju na novi nivo.
Podražaji za nastanak su razni, ponekad je dovoljna spontana reakcija da otpočne proces i stvaralačka sinergija. Sam autor kaže: 'Opisao bi proces nastanka svojih djela kao kruženje oko tematike koja me zanima, a ne ukazivanje na jedinstvenu istinu. Upravo zbog toga su moji crteži postavljeni u grupama koje ilustriraju ovaj kružni proces osjećanja i razmišljanja.'
Dudekov rukopis je dinamičan i svakim radom drugačiji, međutim njegova subtekstualna poetika glavni je nositelj priče. Rukopis je šarolik kao i što su to i vanjski podražaji koji ga inspiriraju te je upravo raznolikost izričaja postala jedna od glavnih odlika Dudekovog rada. A s vremenom se, kao akademski umjetnik, i sam morao suočiti s činjenicom da je to refleksija njegova načina promatranja svijeta, pa i umjetnosti, te stoga svaki put iznova traži novi, odgovarajući način ekspresije i konstrukcije umjetničkog rada.
Njegovo kiparsko iskustvo nije zanemarivo ni u mediju crteža.
Svaki ciklus novi je eksperiment, svaki rad samostalni proces koji često ne završava zadnjim potezom olovke. Autor propituje granice medija i u svemu vidi potencijal crteža, čak i kada ostavlja rad nedovršenim istražuje mogućnosti perceptivnih manipulacija. U pronalasku novih metoda uvijek kreće od osobnog shvaćanja i značenja, smatrajući od neizmjerne važnosti njihove estetske kvalitete u odnosu na prenesenu poruku. Spajalice u službi prijenosa energije, žvakaća guma što titra na granici ljepote i gađenja, nedovršeni crtež koji čeka da netko stane na njega ili anatomski precizne lubanje skrivene u izmaglici prolaska…svaki crtež je nova igra, avantura. 'Crtež je ključni dio mog opusa. Crtež me zanima kao najkraći, najoštriji i najbrži način izražavanja mojih ideja, mašte i osjećaja. Crtež je intuitivan, brz i fleksibilan medij za moje ideje, i to je ono što volim kod njega.'
