U petak, 28. rujna, s početkom u 20 sati, u multimedijalnoj galeriji Nano, otvara se izložba Nebojše Vukovića pod nazivom 'Život u mrtvoj prirodi'. Izložba se može pogledati do 30. rujna, od 14 do 18 sati.
vrijeme: 28.09.2012. 20,00
mjesto: Zagreb; Multimedijalna galerija Nano, Gajeva 26
Preparirane životinje rezultat su konzerviranja života, čovjekove potrebe da posjeduje i konzumira život. Moj otac je svoju neostvarenu umjetničku djelatnost izražavao kroz skoro izumrli zanat prepariranja životinja čija je prvobitna namjena čuvanje mrtvih tijela životinja od propadanja. One izgledaju kao da ih je zamrznuo u samom procesu umiranja.
Tibetanski budisti vjeruju da je konfuzija i ignorancija koja sprječava duhovni napredak uzrokovana neprihvaćanjem spoznaje da je sve prolazno a smrt neizbježna. Mislim da je dobro baciti pogled na smrt da bismo odmakli u svježiju perspektivu i podsjetili se na neindiferentnost prirode prema čovjeku, dok nas strah od smrti sputava u učenju. Život i smrt su neposredno prepleteni. Mrtva priroda u fazi umiranja je živa, život na kulminantnoj fazi svog završetka je mrtav.
Na simboličan način svoja promišljanja prikazujem izlaganjem dviju stvari: očevu kolekciju taksidermije i odljev svoje glave koji je postao skulptura. Sam čin lijevanja glave (izrađivanja žive maske, što je zapravo opet mrtva maska) ima ritualnu vrijednost u smislu zamrzavanja jednog trenutka, to jest fokusiranja u trenutak, a tu se radi o živom modelu za razliku od posmrtne maske. Zašto trofej? Zato što je potrebno osvijestiti koliko smo još uvijek neslobodni. Trofej sam straha na kojeg sam naučen, trofej sam odgoja i usađenih normi, tradicije, želje za prihvaćanjem, trofej vlastitog idealizma i trofej vlastite inertnosti. Trofeji su možda samo dio odlagališta otpada usred psihičkog pejzaža na kojem se moja duša našla i nalazi način za izlazak ili opstanak.
Prihvaćamo razne terete a ne razumijemo da smo sami dopustili da budemo trofej. To najbolje opisuje izreka G.I.Gurdjieffa: Čovjek je jedina mašina koja može spoznati da je mašina, a onda može tu sudbinu i izbjeći. Kreativnost prepoznajem kao alat za proučavanje sveukupnog života kojega sam dio. Na kraju, meni najveća sloboda leži u mogućnosti da se sam kreiram. Želeći zamrznuti i definirati život mi ga ubijamo. Na kraju svaka kreativna indvidua je poput ranjene životinje koja se opire i trči želeći da život pripada samo njoj, a koju društvo želi definirati unutar svog sistema vrijednosti.
Nebojša Vuković rođen je 1985. godine u Osijeku gdje završava Školu za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti, grafički smjer. 2011. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer grafika u klasi profesora Roberta Šimraka. Dobitnik je Ceepus stipendije 2006. godine te provodi studijsku godinu na Akademiji likovne umjetnosti u Krakowu, Poljska, kod prof. Artura Grabowskog gdje razvija interes za nove medije. Od 2010. član HDLU-a, te filmskih udruga Klubvizija SC i Blank.
